POŠAO ČOVJEK MALO U LOV…

… pa iznenada stigao u legendarna Winnetouova vječna lovišta, ali ne u lov, nego na vječni počinak - tako bi se moglo slikovito reći za ono što se  prije tristo pedeset godina, 18. studenoga 1664., dogodilo u Kuršanskom lugu, nedaleko Čakovca. Onaj tko makar samo površno poznaje našu povijest, zna da je riječ o nesreći u kojoj je smrtno stradao jedan od najvećih hrvatskih velikana svih vremena.

Bio je to hrvatski ban Nikola VII. Zrinski (Čakovečki). Tragično je poginuo u okolnostima koje nameću razmišljanje o tome tko se, možda, iza toga krio, odnosno, komu je to išlo u prilog ili na štetu, pa se tomu radovao ili žalio te, napokon, tko je nešto takvo priželjkivao, pa očekivao ili je naslućivao, pa se pribojavao (i čuvao??). Kao razlog i povod za to dovoljno je spomenuti samo dvije povijesne činjenice iz posljednje godine Nikolina života. Jedna je njegov pohod početkom veljače čak do Osijeka u kojem je spalio glasovit, dvije tisuće koraka ili tri kilometra (!!) dugačak turski most preko Drave. Drugi je pet mjeseci kasnije bio također pohod, ali turski na Novi Zrin na Muri u kojem je razorena Nikolina tvrđava - podignuta radi obrane zemalja pod vlašću bečkoga cara! - što je carev general Montecuccoli iz blizine mirno promatrao, možda i uživao u takvoj nagradi za ono uništenje turskoga mosta.

Još pet mjeseci potom Nikola je saznao da mu car Leopold I. i njegov dvor ozbiljno zamjeravaju pokušaj - kad oni to nisu! - da od francuskoga kralja Ljudevita XIV. dobije pomoć za oslobađanje ili barem obranu naših krajeva od osmanlijskih osvajanja. Zato je odlučio otići 20. studenoga u Beč, da se pred carem opravda. Zbog nepredvidivosti onoga što se na carskom dvoru kuha, nekolicina prijatelja koji su se našli u Čakovcu odgovarala ga je od toga, ali je on ostao kod svoje odluke. U međuvremenu, do odlaska, odmarao je - imao je od čega - i zabavljao prijatelje, među ostalim, i lovom po okolnim šumama. Lov spomenutoga 18. studenoga 1664. opisao je jedan od njih, erdeljski velikaš Nikola Bethlen (ovdje malo skraćeno): 

“Otišli smo u lov. Zrinski je s puškom ušao u šumu i ustrijelio velikog vepra, a jednako tako i njegova družina; time je lov za taj dan završio. Već smo se sastali kod kočije, a kad je došao i ban, htjeli smo poći kući. Upravo tada nanese onamo kob nekog lovca po imenu Stjepana Paku koji reče hrvatski: ‘Nastrijelio sam jednoga vepra. Kad biste pošli za njim, mogli biste ga ubiti.’ Čuvši to Nikola te videći da se i mi spremamo, odmah nam reče: ‘Ostanite samo ovdje i razgovarajte dok vidim što to govori ova bena; odmah ću se vratiti.’ S kratkom puškom u ruci uzjašio je konja i potjerao za Pakom; za njim su pošla i dva dvorjanika, Mailani i negov ljubimac Angelini, pa onda konjušnik.

Najednom do nas dotrči jedan iz banove pratnje i zovne: ‘Brzo kočiju, tamo je gospodar!’ Odjurili smo što smo brže mogli, a ja sam potrčao u guštaru gdje sam vidio bana kako leži i, činilo mi se , žila kucavica na lijevoj ruci još mu je slabo kucala, no oči su mu bile zatvorene i nije govorio. Mailani je kasnije ispričao da je ban pošao za Pakom u šumu i iznenada se začulo zapomaganje; bio je to Pakin glas. Mailani je prvi stigao i vidio da se Paka popeo na drvo dok je Zrinski ležao licem na zemlji, a vepar na njegovim leđima. Mailani je na to pucao u vepra koji je ranjen pobjegao. 

Kad su stigli Gusić i Angelini, ban je ustao i rekao: ‘Zlo je napravio vepar sa mnom, ali evo jedno drvo (i u boju ga je nosio u džepu) kojim ćete zaustaviti krv rane; to je vrlo dobro.’ No uzalud su sve pokušavali; krv je samo curila. Ban je najprije sjedio, onda je legao, no napokon je morao umrijeti jer su mu na glavi bile tri rane: jedna je išla s lijeva iznad uha na kosti glave, a veprov zub gadno je prorezao kožu do polovice čela; druga je bila ispod lijevog uha na licu prema oku, jednako gadno izmrcvarena; no to nije ništa: treća je bila s desnoga uha ispod vratne kralježnice i širila se naprijed prema grkljanu preko raskidanih svih vratnih tetiva. Ta ga je rana usmrtila jer je iz nje najviše krvi isteklo. 

Kad je ban izdahnuo, nastao je u šumi užasan plač. Htjeli su da ja odnesem banici vijest, ali sam to ostavio Pavlu Zichyju. Izbacivši potom sjedala, položio sam tijelo u kočiju i do kuće držao banovu glavu i prsa. Kod kuće su ga obukli u bijelu baršunastu dolamu i onda pustili k njemu banicu koja malo da nije izgubila pamet od tuge. Tako je umro Nikola Zrinski. Čudno je da takav junak nije ni pucao ni sjekao premda je uza se imao i pušku i mač.”

Takvim, sasvim opravdanim zaključkom, Bethlen je istoga časa stao na čelo onih koji će, sve do danas, ponavljati ono njegovo čudno, oblikujući ga, naprimjer, u pitanje o pravoj ulozi spomenutoga Pake ili u manje-više otvorenu sumnju da je krvoločni vepar nosio na sebi grb bečkoga dvora i slično. No, što je god bilo ili nije bilo, Međimurje i Hrvatska izgubili su s Nikolom velikana kojemu gotovo nema jednakoga u njihovoj povijesti.

P.S.  Sa zanimanjem sam saznao iz novina za dvostruku gužvu oko čakovečke Ulice I. G. Kovačića. Jednu na terenu i drugu u gradskoj upravi, ali dalje od toga nečem se mešati. Mjesto toga, ponovo pozivam gradske oce i nudim im da sjednu u invalidska kolica, pa obiđu i provjere prijelaze preko ulica namijenjene građanima s uzetim ili čak oduzetim donjim udovima. Sa zanimanjem mnogo većim od gore spomenutoga, čekam (ne samo ja!) njihovo mišljenje koje zasad pokazuju samo time što ih to - ne samo čini se! - ne zanima!?