PREKRATKO TRAJALO I PREBRZO PROŠLO!

Prije nego sam dospio vidjeti je li bio objavljen prošlotjedni P. S., iznenadilo me nekoliko znanaca tvrdnjom da sam fulao jer je Čakovec, navodno, od davnine bio grad. Ne ulazeći u raspravu, još manje u polemiku, prepričavam jedan suvremeni izvještaj o tome. Davna želja svih Čakovčana da im dotadašnje trgovište napokon bude uvršteno u red gradova ispunila se 23. rujna 1934. i oni su to proslavili na pamćenja vrijedan način. Već dan ranije okitili su si kuće zastavama, cvijećem i sličnim, a navečer prozore osvijetlili. Može se reći da u gradu nije bilo kuće koja nije makar najskromnije pokazala svoju radost zbog toga. U pola osam sati, već za mraka, od gradskoga poglavarstva - danas zgrade Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje - krenula je velika povorka ljudi pod vodstvom načelnika mr. pharm. Nöthiga, podnačelnika Plaftaka i najstarijega zastupnika Grebeničeka. Osim glavnih ulica, obišla je i periferiju - Buzovec, Putjane i Martane, tj., današnji Jug - te se kasno u noći razišla ponovo pred Gradskim poglavarstvom. U lijepo nedjeljno jutro 23. rujna, već u šest ujutro bandisti Vatrogasne čete budnicom su po ulicama najavili proslavu koja je počela zapravo već jučer. U deset sati na Trgu kralja Aleksandra, pred zgradom tada Gradskoga poglavarstva svečanu sv. misu služio je gvardijan o. Mihael Troha. Svečanost je uveličao zbor tadadašnje Učiteljske škole pod vodstvom prof. Pokaza. Nazočni su bili sreski načelnik Armin Milanić koji je zastupao i bana Savske banovine, podnačelnik Teodor Domin u zastupstvu sreskog načelstva, predstavnici ureda, javnih ustanova i društava te mnobrojno građansvo. Tvrdilo se da toliko okupljenih ljudi kod javne mise u dotadašnjem trgovištu ili novopečenom gradu Čakovcu još nije bilo. Potom je bila održana svečana sjednica nekad Općinskoga zastupstva, a sada Gradskoga vijeća, i to u najsvečanijem tonu. Otvorio ju je prvi gradonačelnik Milan Nöthig, pozdravljajući brojne izaslanike drugih gradova, razumije se izvan Međimurja, i predsjednike međimurskih općina. Ukratko je izložio povijesnu ulogu Čakovca i njegovu tadašnju važnost kao graničnog mjesta, prometnog raskrižja, industrijskoga središta i u nacionalnom smislu istaknute točke na sjeveru naše domovine. Slijedile su čestitke. U ime Varaždina, jednoga od najstarijih hrvatskih gradova, gradonačelnik Stjepan Novaković podsjetio je na stare veze između dvaju susjednih i po mnogočemu bliskih gradova koje ni prirodna granica, kakva je Drava, ni umjetna, tj., politička granica, kakvu je postavljao drugi narod ili njegova vlast, nisu mogle raskinuti. Kad su se izredali drugi uzvanici - a mnogi su imali nešto reći - poslani su brzojavni pozdravi kralju, banu te resornom ministru i potom se novopečeni gradonačelnik kroz prozor vjećnice - zgrada još nije imala balkona - obratio građanstvu koje ga je na trgu strpljivo čekalo. Dopodnevni dio parade završio je državnom himnom. Za mnogobrojne uzvanike i goste bio je banket u dvorani hotela Zrinski za vrijeme kojega je “palo nekoliko značajnih govora” već spomenutih - sreskog i gradskog načelnika, a potom još graditelja Matije Macekovića, šefa bolnice dr. Albina Blašića, bivšeg općinskog načelnika Rudolfa Kropeka, inače vrlo zaslužnoga za to proglašenje, i drugih. Za to pak vrijeme uvelike se pripremao popodnevni dio proslave.

Da je domaća ČeŠKa pobijedila zagrebački Građanski s 1:0, spomenuto je prošli put, a bilo je i drugih vrsta igara i zabave, ali važnije, za mnoge i korisnije od svega bio je javno na trgu pečen vol. Izvještaji o tome ne spominju da je nešto od njega ostalo i “došlo pod kvar”, pa nije teško zaključiti kako je sve završilo. No, ne bi bilo fer ne spomenuti da je “gradska općina podijeliila badava obilan obrok večere, kruha, vina i cigaru svakom siromašnom građaninu koji je to zatražio”. Mnoge je to podsjetilo na “dobra stara vremena” koja su, kao i uvijek, prekratko trajala i prebrzo prošla. To proglašenje Čakovca gradom i njegove učinke za vrijeme skorašnjega (već 1941.) rata mađarske vlasti nisu priznavale, a i poslije njega u novom društvenom uređenju status grada dobio je sasvim druge dimenzije, pa nije čudno što je čakovečki 23. rujna 1934. uskoro bio potpuno zaboravljen. P.S. Dok nisam osobno provjerio, nisam vjerovao nepoznatomu mi invalidu koji me na ulici zaustavio i zamolio da na ovaj način upozorim na nešto što se nije smjelo dogoditi u Čakovcu ni prije toga, a pogotovo ne kod rekonstrukcije kolnika u Ulici Vladimira Nazora, jednoj od najprometnijih u gradu. Da ne budem nepravedan: svaka čast za to kako su riješeni ulazi s ulice u dvorišta, ali - prenosim poziv spomenutoga - dajte svi, gospodo, od naručitelja, investitora, projektanata itd. do izvođača i odobravatelja obavljenoga posla, sjednite u invalidska kolica, pa iz Vukovarske produžite preko Nazorove na nadvožnjak u Martane, onako kako Bog i aktualni propisi određuju: s pločnika na kolnik i po zebri na drugi pločnik, pa u Martanama s njega ili obrnuto! (Nije riječ o strmini nadvožnjaka!) Tko uspije, neće mu biti krivo: spomenuti inicijator toga poziva obećaje da će ga na drugoj strani čekati - s demižonom! (A sve se boji da će ga morati sam popiti!!) Sa svoje strane, mogu dodati samo da takvih točaka u gradu ima više, naizgled možda ne tako akutnih i opasnih, no - na naranči se još nitko nije poskliznuo, ali na komadiću njezine kore - koliki?!?