Kolumne 12.12.2013. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:59.

Priločanec Stjepan Mlinarić, hrvatski preporoditelj

„Medyimorje je on lepi na kraju Horvatzke zemlye polnochnom med Dravum y Murom lesechi kotar…“, tako počinje svoj rukopisni tekst Stjepan Mlinarić, rođenom 15. prosinca 1814. u Prelogu (Priloku), naravno, još jedan zmed onih o kojima šira javnost u Međimurju (a nekmoli u čitavoj Hrvatskoj) gotovo ništa ne zna. A nije, kao ni mnogi zaslužio zaborav, ponajprije poradi onoga što je učinio ili nakanio dati hrvatskoj kulturi u prvoj polovici 19. stoljeća.
Potekao je iz ugledne priločke obitelji: očev brat pokazivao je sklonost pjesništvu a pretpostavlja se da je u rodu sa Stjepanovom obitelji bio Ivan Mlinarić koji je 1834. objavio pjesmaricu Knižica napitnic i popevkih skup složena po Ivanu Mlinariću. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, Štef Mlinarić, svršava šest gimnazijskih razreda u Velikoj Kaniži, licej u Zagrebu, a studij filozofije i bogoslovije u Beču i Pešti. (Već samo ti podatci govore o njegovoj obitelji - na školovanje u polovici 19. stoljeća nije mogao krenuti svatko ili bilo tko!) Za svećenika je bio zaređen 1938. Obnašao je svećenički poziv u mnogim mjestima: bio je kapelan u Bistrici i Malom Taboru, kateheta u Varaždinu i župnik u Lupoglavu, prema nekim podatcima i u Pregradi, Legradu i Križevcima, neko vrijeme bio je i kanonik Hrvatskoga svetojeronimskoga zavoda u Rimu. Zadnje mjesto službovanja bila je čazmanska Dubrava gdje je 1876. umro, prema jednima od astme, prema drugima nesretnim slučajem, pavši iz kola koja su vukli poplašeni konji.
Djelujući u vrijeme Hrvatskoga narodnog preporoda Mlinarić svojim djelovanjem svakako pripada među značajnije njegove predstavnike. Ugrubo, njegov rad može se predstaviti trovrstno: jedno su radovi koje je objavio, drugo je njegovo javno djelovanje a treće njegova književna i rukopisna ostavština, među kojom je svakako najvrjedniji, najzanimljiviji rukopis Izpiszanye Medyimorja kakti Zibke Horvatzkoga Szlovztva (1834.). Godine 1837., pod imenom Slavo-mir, Ilir iz Međimurja javio se pjesmom Zvonelka o slogi u peštanskom časopisu Ljetopis (list Matice serpske), kao jedini hrvatski pisac. Godine 1841. u „Narodnim novinana“ tiskao je članak Tri žalosti, u koji uvrštava jednu hrvatsku narodnu pjesmu,uzgred polemizirajući s Karadžićem; iduće godine u Gajevoj „Danici“ tiskao je povijestno-putopistni članak Razvaline od grada Zeline i tamošnja špilja, a 1849. objavio brošuru Obrana Stjepka Mlinarića, kapelana, suproti g. B.Šuleka, urednika; neke je radove objavio i u „Katoličkom listu“.
Poznato je isto tako da je Mlinarić bio začetnik i utemeljitelj najstarijeg hrvatskog kulturnog društva Zbor duhovne mladeži zagrebske (1836.), a bio je strastven skupljač starih hrvatskih knjiga (preko 1.600 primjeraka).
Više nam pozornosti privlače njegovi radovi u ostavštini. To su Bečki dnevnik 1833/4., Peštanski dnevnik Danica za leto 1835/36., rukopis Věkovi Ilirije, a u Pešti pak je prepisao Adrijanskoga mora sirenu Petra Zrinskog i polovicu Pergošićeva Decretuma. U dnevnicima je ostavio mnogo podataka koji svjedoče ne samo o njegovom zanimanju za mnoga onodobna javna pitanja nego svjedoče i o njegovoj naobrazbi. Ostavio je podatke o čelnim predstavnicima Hrvatskog narodnog preporoda, korespondirao je s ocem panslavizma Janom Kolarom, te Franom Kurelcem i Josipom Jurjem Strossmayerom, zanimao se za književnost i povijest… Rukopis Věkovi Ilirije dovršio je 1842. i nakanio ga tiskati; u njemu je iznio hrvatski nacionalni program, umnogočem radikalniji od onoga u iliraca, međutim, do tiskanja nije došlo; sam je autor dopisao: „Ali cenzura ne dopusti“.
Spomenuh, najvažnije djelo, ostalo u rukopisu, njegovo je Ispisanje Međimorja… Djelom je želio (a piše ga još kao student!) predstaviti „horvatsko slovstvo“, dakle hrvatsku književnost, no ono je u većem dijelu etnološko-antroploška studija o Međimurju! Nije se „omaklo“ autoru, nego je nešto drugo posrijedi: autor je bio svjestan koliko je Međimorje tada, polovicom 19 stoljeća, terra incognita, te je ovim svojim tekstom htio i predstaviti i ugraditi rodni mu kraj u nacionalni kulturološki prostor!
No pokraj toga ovaj njegov rukopis ima danas iznimnu vrijednost jer nam daje niz podataka o povijesti, jeziku, ljudima, njihovoj kulturi, oblicima privrjeđivanja na tlu Međimurja.
Između niza izvrstnih, slikovitih opažanja, ispisanih kajkavskom arhaikom, izdvojimo nekoliko njih (grafijski osuvremenjenih):
Stanovnici: Stanovniki celoga Međimorja su Horvati, nikaj razlučni od oneh, koji vu Varaždinski, Križevečki ali Zagrebački Varmeđiji stanuju, pokehdob jednoga istoga naroda su…; Međimorci su z vekšinom jaki ljudi, v gornje i dolnje strani visoki v srednje srednji. Farba obraza je beločerlena. Lasi nosiju duge, nazad počesane i češla v lasima. Vu opčinskom Međimorci su jaki ljudi, ar ne retko videti jenoga samoga 2 vagane (: drevenke) žita na pleča zdignuti i dalko nositi;
Naselja: Kaj se stanuvanja dotiče, mesta ovdi jesu takva, da ako i tergovišča van vzememo, izta sela, v Banatu, Militaru, ali Austrii para nemaju. I ovdi deliti se mora na gornje, dolnje i srednje. Mezta najlepša su v srednjem Međimorju. Hiže zvekšinom zidane, ali barem podzidane, zvana lepo obelene, i večkrat cifraste dosta…krov zidanic je črep, drugač deske, ali slama, ova vendar tak ztalno pokrije da čez vnogo let terpi;
Hrana: Dobri košti su privčeni, i večkrat težakov samo zarad košte dost je dobiti, i vina piju. Z vekšinom vsaki dan (:zvan petka, sobote) govedinu jedu, ali ako to, zarad Mesnic’h kajti večkrat ne dobiti mesa, ne bi bilo, onda zakole se kokoš ali raca; zvan toga na zelju slaninsko meso mora biti;
Izobrazba-„odhranjenje“ mladosti: Za odhranjenje Mladosti služiju škole. Retko mezto zmed 22 Farh’ v Međimorju gde ne bi škola bila, ista sela brez Fare za decu podučavati deržiju navučitela….Meštriju radi vučiju, drugač pak Fiškališa, ali druge kakve svetzke ztališe radi nevidiju, Soldata najmenje;
Međimorska zemlja: Kak tuliko ljudi mala ova Zemlica prehrani čudiju se vnogi. Al još bole bi se čudili da znaju, da tuliki Štajerci Međimorskog kruha jedu i domov nosiju, i tulike Štajerke čez zime onde se odhraniju. Zvan toga još prodaju, v Lubljanu, Varaždin i tak dale. Vu tomu srečni Međimorci (jesu), kajti imaju jednu zahvalnu i plodnu zemljicu…Tersje i Gorice Međimorske vu velikom su preštimanju, vino Međimorsko pari se z Luttenbergerom, i ravno zato, kajti je glasovito, je drago i domačem prosto ljudem pomalem se po gerlu smica.
Možda će netko reći da hrvatski preporoditelj Štef Mlinarić idealizira zavičaj. Ako bi tako i bilo, ostaje činjenica da je u prvoj polovici 19. stoljeća on htio predstaviti svoje Međimorje Hrvatskoj te da je dao kulturološku, civilizacijsku njegovu sliku. Da je samo to – sve nas je zadužio!

P.S. Zato i predlažem poštovanom priločkom gradonačelniku: hajd’mo napokon objaviti ovaj rukopis Priločanca Stjepana Mlinarića!

Izvor: 3059