Kolumne 12.12.2013. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:59.

Protiv mikrotoksina u mlijeku

Krajem prve dekade mjeseca veljače o.g. mnoge je potrošače mlijeka iznenadila vijest iz Ministarstva poljoprivrede o preventivnom povlačenju s tržišta nekih pakiranja Dukatova i Vindijina trajnog mlijeka zbog sumnje na povećanu koncentraciju aflatoksina M1. Osim niskih otkupnih cijena, rasta troškova proizvodnje stočne hrane, elementarnih nepogoda u zadnje četiri sezone, dodatne liberalizacija tržišta prijemom naše zemlje u punopravno članstvo EU, uz slučaj “mikotoksini u mlijeku” značajno su pogoršali stanje mliječno-govedarske proizvodnje u 2013. godini. Na sreću zabilježenih štetnih posljedica po zdravlje potrošača nismo evidentirali, jer su izmjerene koncentracije mikotoksina u mlijeku bile tek nešto veće od tolerance, koja je za razliku od standarda EU u nekim drugim zemljama okruženja (npr. Srbija) i/ili drugim kontinentima (npr., Sjedinjene Države) čak deseterostruko veća. Sigurno Vam je još u sjećanju afera o opasnim hemoragičnim sojem bakterije Escherichia coli od koje je 2011. godine u Njemačkoj umrlo 16 ljudi, a razboljelo se više od 1.200 osoba, za što su neopravdano “optuženi” inficirani krastavci podrijetlom iz Španjolske?! Ili, samo godinu ranije afera o zatvaranju čak 5.000 njemačkih peradarskih farmi uz granicu sa Nizozemskom, jer je kemijskim analizama u stočnoj hrani potvrđena deseterostruko veće koncentracija dioksina od dopuštene!? Europska unija je još 2005. godine uvela sustav samokontrole u prehrambenom lancu “od polja do stola”, u kojem je svatko dužan kontrolirati ono što proizvodi! Nažalost, radi financijskih ušteda, mnoge tvornice koje sudjeluju u proizvodnji hrane smanjile su vlastita redovita uzorkovanja i nadzor sirovina jer su novim sustavom samokontrole dužni vjerovati dobavljačima. Države EU u cjelokupnim sustavima proizvodnje hrane traže zadovoljavanje svih uvjeta za zdravstveno ispravnu hranu, a ako se redovitim ili slučajnim (inspekcijskim) kontrolama potvrdi onečišćenje neželjenim spojevima, tada se alarmiraju svi u lancu dok se greška ne ispravi! Želi li ostati u na tržištu, svatko u proizvodno-prehrambenom lancu mora brinuti o sigurnosti onoga što prodaje i proizvodi. Nakon što u javnost procure informacije o ovakvim “aferama”, često se pitamo koliko je sigurno ono što jedemo?! Stoga i ne čudi informacija mliječne industrije da je nedugo nakon informacije o “mikotoksinima u mlijeku” potražnja za njihovim proizvodima smanjena za trećinu.
Mikotoksini su otrovni spojevi i/ili metaboliti plijesni koji na domaće životinje i čovjeka mogu imati toksična, mutagena, teratogena, pa čak i kancerogena svojstva. Do mikotoksikoza najčešće dolazi zbog izloženosti mokotoksinima u hrani. Nekad, još u srednjem vijeku je vrlo učestala bila “sveta kuga” (sacra pestis) ili u našim krajevima opisana kao “vatra Svetog Antuna”, bolest uzrokovana kruhom koji je bio inficiran glavnicom raži (Claviceps purpurea). Inače, mikotoksinima se nije pridavao veći značaj sve do ranih 1960-tih godina, kada je došlo do masovnog pomora purana (100.000 komada) na jugu i istoku Engleske, hranjenih mljevenim i pljesnivim kikirikijem. Naknadnim je mikološkim analizama iz pljesnive hrane izolirana gljiva Aspergilus flavus, a uskoro i njezin metabolit aflatoksin. Iako metaboliti mikro-gljiva izazivaju velike probleme u zdravlju ljudi i domaćih životinja, u našoj zemlji se sve do afere “mikotoksini u mlijeku” o tome problemu nije pridavala gotovo nikakva važnost, iako je veliki broj mikotoksina značajno otrovniji od većeg broja pesticida.
Plijesni su mikroskopske gljive koje se nalaze svugdje u prirodi, ali samo u određenim uvjetima sposobne su tvoriti mikotoksine. Plijesni se mogu razvijati u bilo kojoj fazi proizvodnje stočne hrane: na usjevima u polju, žetvi, skladištenju i obradi. Razvoj plijesni je uvijek povezan sa zahtijevanim ekološkim uvjetima (visoka vlažnost zraka %, povišene temperature zraka °C), a njihova je pojava usko povezana sa neželjenim organizmima koji oštećuju biljku, žetvom sa visokim udjelom vlage zrna, skladištenjem proizvoda sa više od 14% vlage i/ili lošim uvjetima čuvanja stočne hrane. U Hrvatskoj su sredinom 1990-tih godina iz bolesnih klipova kukuruza (vidi fotografiju) mikološkim analizama na Agronomskom fakultetu u Zagrebu izolirane različite vrste uzročnika plijesni (npr. Fusarium spp., Penicillium spp., Trichotecium spp., Cladosporium spp., Aspergillus spp.), a naknadna su istraživanja na Zavodu za javno zdravstvo pokazala da su tada u pljesnivom kukuruzu najčešće bili prisutni slijedeći mikotoksini: trihoteceni, zearalenon i okratoksin A (Jurjević & Cvjetković, 1998; 2000). Vrsta Aspergilus flavus i njezina najtoksičnija skupinu mikotoksina aflatoksin krajem proteklog milenija smatrana je za našu zemlju “egzotičnom” i dalekom plijesni koja se razvija samo u tropskim zemljopisnim širinama. Ipak, u vrlo krakom razdoblju vremenski se uvjeti drastično mijenjaju. Ljetni i rani jesenski dani postaju sve topliji, uz nerijetke i nagle prodore vlažnih atlantskih fronti, koje u relativno kratkom razdoblju donose obilne kiše sa vrlo jakim vjetrom i nerijetko tučom! Poznato je da vrlo vruće i vlažno meteorološko ljetno razdoblje pogoduje jednom od najvažnijih nametnika kukuruza: kukuruznom moljcu (Ostrinia nubilalis). Njegova ljetna ili druga generacija napada zrno u dozrijevanju (vidi sliku) i uzrokuje “crvljivost klipova kukuruza”, a za dovoljno vlažnog vremena takve usjeve jače napadaju plijesni. Također, za dovoljni vlažna i topla ljeta na lišću osjetljivih hibrida kukuruza razvijaju se i neke gljivice, primarni uzročnici bolesti, npr. hrđa kukuruza (Puccinia) (vidi fotografiju). Novija istraživanja iz Sjedinjenih Država dokazuju pozitivnu korelaciju između pojave hrđe kukuruza i naknadnog razvoja plijesni roda Aspergillus sa aflatoksinom. Poznato je da se aflatoksini primarno pojavljuju na zrnju žitarica, a najzastupljenija u hranidbi mliječnih krava je kukuruz, bilo kao zrno ili silaža cijele stabljike. Zbog velikog udjela stabljike i lista u odnosu na zrno količina aflatoksina u silaži dobivenoj od kontaminiranog kukuruza je razrijeđena i obično ne utječe značajno na količinu mikotoksina u mlijeku (uz uvjet da je silaža pravilno spravljena). Zrnje kontaminiranih žitarica, odnosno krmne smjese proizvedene od takvih usjeva sadrže najveću koncentraciju aflatoksina, a time su i glavni izvor ovog mikotoksina u mlijeku.
Stoga je potrebno redovito pratiti zdravstveno stanje kukuruza u polju, naročito prilikom berbe pokusnih polja sa različitim skupinama hibrida po regijama. Među najvažnije agrotehničke mjere pri uzgoju kukuruza ubrajamo: jesensku osnovnu gnojidbu radi zalihe kalijevih i fosfornih hranjiva, kvalitetnu zimsku brazdu (jesenskim oranjem akumuliramo suvišak zimske vlage za vruće ljetne dane), dobru pred-sjetvenu pripremu sa uravnoteženom startnom gnojidbom, prema potrebi među-rednu kultivaciju sa mogućom prihranom dušičnim hranjivima te suzbijanje korova. Naročito radi kontrole kukuruznog moljca (Ostrinia) i hrđe kukuruza (Puccinia) naglašavamo važnost plodoreda i usitnjavanja (kvalitetnog zaoravanja) žetvenih ostataka kukuruza odmah nakon berbe! U integriranoj proizvodnji kukuruz u 5 godina smije na istu površinu doći kao glavni usjev najviše 3 puta!
U plodoredu je kukuruz dobro naizmjenično uzgajati s drugim botaničkim porodicama koje nisu trave. Kao “novija” agrotehnička mjera, u zadnje dvije godine vrlo dobri rezultati dobiveni su folijarnim prskanjem usjeva kukuruza bio- i/ili mikro- hranjivima od stadija 4-6 pa do 8-10 razvijenih listova. Na lakšem, ilovastom i kiselom zemljištu, prinosi zrna i opće zdravstveno-fiziološko stanje kukuruza bilo je značajno bolje u odnosu na netretirane biljke (vidi tablicu 1.). Samo zdravstveno ispravni usjevi kukuruza, u postupku samokontrole “od polja do stola”, jamče poljoprivrednim proizvođačima da proizvode sirovinu koja je manje ili uopće nije podložna napadu plijesni, što je tek prvi preventivni korak protiv “mikotoksina u mlijeku”.

Izvor: 3059