RICHARDA HOLBROOKA ZA MODERATORA PREGOVORA S LIJEČNIČKIM SINDIKATOM

Prvi studenoga 1995. godine u američkoj zrakoplovnoj bazi Wrigt-Patterson u gradu Daytonu, država Ohio, započeli su pregovori o zaustavljanju brutalnog i krvavog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Sjedinjene Američke Države, uz potporu drugih velikih sila, u Dayton su za pregovarački stol dovele Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića, predsjednike zaraćenih država. Moderator odvijanja pregovora bio je Richard Holbrooke, tadašnji pomoćnik američkog državnog tajnika, uporan i nepopustljiv diplomat, odlučan da balkanski lideri ne napuste vojnu bazu dok ne sklope mirovni sporazum. Stoga su predsjednici sa svojim izaslanstvima radili danonoćno, bez odmora.
Nakon tri tjedna, 21. studenoga Milošević, Tuđman i Izetbegović parafirali su dokument koji je prozvan Daytonskim mirovnim sporazumom. Njegovo svečano potpisivanje obavljeno je u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Dakle, za sporazum, kojim se odlučivalo o životu i smrti milijuna stanovnika triju balkanskih zemalja te o vrlo složenim vojnim, političkim i civilnim aspektima bila su dostatna tri tjedna, a od početka pregovora do potpisivanja tog mirovnog sporazuma protekla su 44 dana.
Upravo toliko dana navršilo je prošli petak od početka štrajka hrvatskih liječnika, a pregovori o njegovom okončanju još nisu bili privedeni kraju! Dakle, nije mi bila namjera evocirati sjećanja na Daytonski sporazum zbog toga što su pregovori započeli nekako u ovo doba prije 18 godina, jer to i nije neka okrugla obljetnica, niti mi je namjera ulaziti u njegov sadržaj, već želim usporediti odgovornost pregovarača u ova dva slučaja. U Daytonu se neprekidno radilo, ne gledajući na vikende ili blagdane, samo da se što prije dođe do cilja. U Zagrebu se pregovarački timovi, navodno, sastaju svega dva puta tjedno, i tako već više od šest tjedana! Ne odlučuju oni o tome kako zaustaviti ratna razaranja i stradanja stanovništva, pa im se ne žuri. Šest tjedana pregovaraju, ako se to pregovaranjem sada već uopće može nazvati, među inim o naknadama za prekovremeni rad i sate pripravnosti. To su, kažu, najspornija pitanja u novom kolektivnom ugovoru. A kad napokon uspiju uskladiti stajališta, e, štrajk još neće prekinuti. Liječnički sindikalni lider Ivica Babić poručuje da će se o dogovorenom prije potpisivanja morati očitovati njegovo sindikalno članstvo na svojim skupovima u bolnicama, a to može potrajati još daljnjih nekoliko dana.

Još nisam otegnul papke

U cijeloj ovoj pregovaračkoj sagi obje strane – Ministarstvo zdravlja i liječnički sindikat – zaboravili su, i zapostavili, one zbog kojih uopće postoje, a to su pacijenti. Kad su liječnici krenuli u štrajk, za svoje zahtjeve imali su razumijevanja velikog postotka građana, a ne samo pacijenata. No, što se to više otezalo, simpatije su počele blijedjeti. Na takozvane nehitne liječničke intervencije sve se dulje mora čekati, a za odgođene zahvate repovi su sve duži. Kao da liječnici nisu svjesni da i „nehitno“ tijekom izvjesnog vremena može postati hitno, a da si pacijent sam ne može pomoći. I osobno to proživljavam. Premda medicinski laik, znam da bilo koje oboljenje s dijagnozom iz domene kardiovaskularnog nije bezazleno. Uostalom, upravo nas liječnici upozoravaju da su to najčešći uzroci smrti. Na sreću, još nisam otegnul papke, ali nije mi svejedno što mi je otkazan i tko zna do kada prolongiran prijem na bolničko liječenje. Stoga, u svojoj nemoći, ali i nemoći tisuća drugih pacijenata, prizivam nekakvog hrvatskog Richarda Holbrooka da pregovarače zatvori u nekakvu izoliranu prostoriju, ostavi ih na kruhu i vodi i ne pusti dok ne postignu sporazum. Ministar Rajko Ostojić i sindikalni čelnici predvođeni Ivicom Babićem u svojoj neodgovornosti spram pacijenata prevršili su svaku mjeru.

Vladin poučak za pregovaranje

Naravno, to nikog u vlasti ne brine. Kako i bi kad je upravo Vlada RH sklona takvom jalovom načinu pregovaranja. Tako je obznanjeno je da će INI i mađarskom MOL-u trebati devet mjeseci za pregovore o međusobnim odnosima i upravljanju hrvatskom kompanijom! Izaslanstva će se sastajati čak jednom mjesečno! Zaista „hitra“ dinamika za pregovore o kompaniji od nacionalnog interesa za koju sama Vlada tvrdi da je oštećena i sve više zaostaje u razvoju sadašnjim oblikom upravljanja njome uz mađarsku dominaciju. Predviđeni rok će se još više otegnuti jer je, primjerice, prošlomjesečni sastanak otkazan. Stoga je moguće je da pregovori potraju dok INA posve ne potone. Nasuprot tome, naftni stručnjaci kažu da se pregovori ove vrste trebaju obaviti u što kraćem vremenu, ali njih nitko ne uvažava. Dakle, i tu bi nam bio dobrodošao Richard Holbrooke.
U poplavi neodgovornosti i javašluka kod nas, ima i vedrih tonova. Sisačka županica Marina Lovrić Merzel na svim je naslovnicama zbog rastrošnosti jer joj treba službeni osobni automobil audi A6 od samo pola milijuna kuna. Uvijek nasmijana, na kritike ozbiljnim tonom odgovara otrcanom frazom, da će o tome presuditi birači na izborima?! Kako da se čovjek tome ne nasmije? Pa, tek je izabrana! Znači, pune četiri godine može raditi što joj se prohtije, pa će tek onda na sud pred birače! Za to vrijeme ova siromašna županija može i bankrotirati, a njoj se ništa neće dogoditi.

Umjesto P.S.-a

Danas, kad je zdravlje i zdravstvo toliko aktualna tema, malo podsjećanja na neka prošla vremena. Fotografijom se vraćamo u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Tako je izgledala operacijska “sala” u staroj čakovečkoj Bolnici. Na prvi pogled, izgledom pomalo liči na neku starinsku kuhinju ili, oprostite na usporedbi, mesnicu. Sva oprema nagurana je na malom i skučenom prostoru.
Unatoč takvim uvjetima, operacije su se obavljale više ili manje uspješno, kao i danas. Ishod je u najvećoj mjeri bio ovisan o stručnosti liječnika, a u našoj bolnici uvijek je takvih bilo.
Na fotografiji su dr. Pavao Kolmanić, tada ujedno i direktor Bolnice, te dr. Gabrijel Sever, kojima asistiraju anesteziologinja i medicinska sestra.