Kolumne 08.02.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:36.

Sačuvati harnu uspomenu

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Ono što se neposredno poslije Prvoga svjetskoga rata dogodilo s Međimurjem najčešće se toliko pojednostavnjuje da to jednostavno više nije istina – ne ona politička, političarska, ponekad i politikantska, nego ona prava, povijesna istina. Kao da je još uvijek bilo vrijeme, na primjer, Gaja Julija Cezara koji je dva tisućljeća prije toga sa svojim legijama prešao preko Alpa, pobio se tamo s nekim Vercingetoriksom i jednostavno javio Senatu u Rimu: „Galija je naša!“, pa Galima više nisu pomogle nikakve majstorije Disneyevih Asteriksa i Obeliksa! Ili kad se, stupivši na afričko tlo, spotaknuo, pao i – snašao se pa objavio: „Grlim te, Afriko!“ i Senatu nije preostalo drugo nego razmišljati kako će od tih Afrikanera utjerati što više poreza i dotjerati što više robova.
Takva su vremena odavno prošla, a ipak – kao da je bilo dovoljno da na Badnjak 1918. preko Drave prijeđu Slavko Kvaternik s vojskom i dr. Ivan N. Novak s politikom pa da Međimurje bude pripojeno „majci zemlji Hrvatskoj“ i to još „za sva vremena“!. („Povijest“ i za 11. rujna 1848. govori isto, a povijest zna da je prvi to demantirao sam ban Josip Jellachich!) Da ipak nije bilo tako, prvi dokaz pruža činjenica što taj kraj nije – ni tada, ni kasnije! – ušao u sustav državne uprave koji je bio ustrojen u Hrvatskoj pa da bude uključen, recimo, u Varaždinsku ili koju drugu županiju, nego je dobio građanskog povjerenika, koji bi se negdje drugdje zvao guverner, komesar ili slično.
Prvim takvim građanskim povjerenikom za Međimurje bio je već 2. siječnja 1919. imenovan dr. Ivan N. Novak, no, on se već 10. listopada iste godine zahvalio na toj službi. Ionako je veći dio svojega povjereničkoga „staža“ provodio u Narodnoj skupštini u Beogradu gdje su se pripremali „Vidovdanski ustav“ i slična „zakonska regulativa“ po kojoj je jednonacionalna i troplemenska Jugoslavija bila „iznad svega“. Čini se da se time što je zatražio da bude odvjetnik i „kraljevski javni bilježnik“ u Čakovcu nije odrekao i te svoje funkcije. No, bilo kako bilo, kraljevski regent tek mu je nakon tri mjeseca pozitivno riješio molbu, a na njegovo mjesto imenovao je Jurja-Juricu Gašparca, „sina divnog Gorskog kotara, koji se je odavno već zanimao za naše Međimurje i s velikim interesom pratio događaje ovdje“, kako su ga novine predstavile Međimurcima. (Bio je pravnik, političar i publicist, rođen u Delnicama 23. ožujka 1879., umro u Zagrebu 18. travnja 1956.)
Novi građanski povjerenik za Međimurje došao je iz Zagreba 14. siječnja 1920. i puna dva tjedna kod dr. Novaka upoznavao se s novim poslom, sa stanjem u Međimurju i s ljudima na najodgovornijim položajima u građanskim i vojnim službama te u vjerskom životu čitavoga kraja, a i s uglednijim privatnicima, pogotovo članovima iste, Samostalne demokratske stranke. Do prave smjene u službi došlo je kad se dr. Novak kao povjerenik službeno oprostio od svojih suradnika u poslovima iz svoje nadležnosti. Novine su o tome izvijestile ovako:
Dosadašnji građanski povjerenik za Međimurje oprostio se 28. siječnja 1920. od cjelokupnog činovništva u Povjereništvu, od „kraljevskih“ kotarskih oblasti i od šefova pojedinih ostalih ureda. „Kraljevski vladin tajnik“ gosp. Cvijanović, prvi do njega i zapravo njegov zamjenik, u ime toga činovništva u lijepom je govoru istaknuo zasluge bivšega povjerenika za uspostavu javne uprave u Međimurju i srdačnim se riječima oprostio od njega. Pritom je istaknuo da će svekoliko činovništvo i svaki pojedinac u njemu sačuvati harnu uspomenu prema njemu. Iza njega su se duljim i kraćim govorima oprostili i ostali šefovi ureda.
Na kraju, poslije svega, zahvalio se dr. Novak oduljim govorom cjelokupnom činovništvu svih grana javne uprave na potpori koju mu je pružalo u izvršavanju njegove dužnosti. Predstavivši i novog povjerenika Gašparca zamolio je sve da i njega u teškom i odgovornom poslu podupiru isto tako svestrano kao što su to činili njemu. je podupiralo njega. Gospodin pak Gašparac osvrnuo se najprije na zasluge svoga prethodnika, istaknuo njegovu veliku ljubav prema svome kraju i narodu i naglasio, da će u svome radu slijediti njegove plemenite intencije. Zamolio je činovništvo, da ga u tom radu svestrano podupire u korist međimurskoga naroda. Bivši povjerenik na to se srdačno oprostio s pojedinim činovnicima, a novi je preuzeo svoju dužnost.
Možda sve to ne bi bilo vrijedno spomena poslije ravnih devedeset godina – jer takvih je, a i ne baš samo „takvih“ smjena bilo još – da ta nije bila obilježena jednim udarcem koji si je prvi građanski povjerenik zapravo sam zadao. Već je među ovim „sitnicama“ bilo riječi o tome kako se dr. Novak vrlo brzo razišao s franjevcem o. Kapistranom Gecijem – i ne samo s njim – koji mu je učinio neprocjenjive usluge oko oslobođenja Međimurja i odmah poslije njega. Ne samo to: premda bez ikakva dokaza, okrivio ga je da upravo on u varaždinskim novinama objavljuje oštre kritičke članke o različitim postupcima vlasti u Međimurju. Njegovu netrpeljivost prema fratru „podržali“ su – jesu li smjeli reći „ne“? – svi njemu podređeni službenici predstavkom kojom sipaju drvlje i kamenje na o. Kapistrana i traže od povjerenika da se pobrine za njegovo hitno udaljavanje iz Čakovca. Pozivajući se na nju, građanski povjerenik – sam „ni kriv ni dužan“!! – napisao je oštar zahtjev redovničkomu poglavaru. Taj pak, umjesto da premjesti o. Kapistrana, pristojno je upozorio građanskoga povjerenika da je svoj zahtjev napisao čak četiri dana prije nego su to od njega zatražili njegovi službenici!! Može se samo nagađati je li o tome obavijestio one koji su „čekali“ smjenu „omrznutoga fratra“, a dočekali smjenu svojega šefa kojemu su čuvali „harnu uspomenu“.

Izvor: 2859