Kolumne 01.03.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:37.

Bilo je još takvih!!

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Nedavno, gotovo još ovih dana, u jednoj od ovih „sitnica“ podsjetio sam na jednoga od „čelnika“ Zagrebačke (nad)biskupije – u svemu je sedamdeset biskupa i osam nadbiskupa. Bilo je to u vezi s pedesetom godišnjicom smrti nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca: umro je 10. veljače 1960. osuđen i kažnjen od građanskoga suda „na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina“ (što ni u kojem slučaju, pa ni za najvećega razbojnika nije malo, a prije nego je umro, „odradio“ ju je gotovo dokraja). Njegova smrt nije bila točka na „slučaj Stepinac“; zbog života i djelovanja smatraju ga i štuju kao blaženika i mučenika katolički vjernici, a zasluge mu priznaju i mnogi koji to nisu, Hrvatski sabor poništio mu je presudu i proglasio ga nedužnim u stvarima zbog kojih je bio optužen i osuđen, a nije malo i onih koji „zaboravljaju“ što jest činio i učinio u ono „nemoguće“ vrijeme, pa mu – njemu jedinomu! – zamjeraju ono što „nije činio i učinio“, ne uzimajući pritom ni najmanje u obzir da to što on navodno „nije činio i učinio“ nisu činili i učinili ni drugi ljudi njegova „ranga“, iako se može pretpostavljati da su tadašnjim vlastima bili bliži nego taj „kaptolski pop“ koji bi sigurno „ostao bez glave“ da je rat i drugačije završio.
Približno takvim mislima i riječima meni nepoznata gospođa i gospodin dali su mi na znanje da su pročitali tekst objavljen u ovoj rubrici prije tri tjedna i, na moju žalost, mene prepoznali, pa nenadani susret – pod uličnim kandelabrom! – „koriste“ da mi kažu nešto što neću ponavljati i, , da me pitaju – kad je već prilika! – zar drugi od tolikih (nad)biskupa nisu marili za taj kraj kad od njih nema ni spomena u međimurskim povijestima. Umjesto daljnjega prepričavanja razgovora evo „komadićka“ mojega odgovora: .
Koliko znam, na stolici zagrebačkih (nad)biskupa bili su svi dobri ljudi koji su svoju natpastirsku službu revno i savjesno obavljali. Kao takvi brinuli su se i za ovaj koliko je to bilo u njihovu djelokrugu i moći. Istina jest da su stjecaji općih objektivnih okolnosti u različitim vremenima i zahtijevali i omogućavali da se pojedini od njih više posvete ovomu ili više bave onim krajem, pa je tako bilo i s Međimurjem. Sačuvana pisana dokumentacija to nedvojbeno potvrđuje, a tko zna što još nije bilo zapisano, a i što je bilo zapisano pa nije sačuvano?!
Iz onoga pak što nam je dostupno saznaje se, na primjer, da je pedeset i peti zagrebački biskup Benedikt Vinković – novija literatura pohrvaćuje mu ime u Benko – biskupovao relativno kratko, samo pet godina (1637. – 1642.), ali mu je i biskupsko i predbiskupsko vrijeme ispunjeno tolikim događajima i takvim djelovanjem da ga treba smatrati jednim od najznačajnijih u čitavome nizu a pogotovo u XVII. stoljeću.
Bio je rođen 1581. godine u okolici Jastrebarskog na plemićkom posjedu ali od neplemenitih roditelja – plemstvo će mu tek kasnije, 1617. godine, podijeliti car Matija II. Budući da je od malena pokazivao bistar duh i dobru pamet, zapazili su ga isusovci i odveli u Koložvar u Erdelju (današnji Cluĵ u Rumunjskoj) pa u Beč i u Zagreb i kod njih je završio redom gimnaziju pa studij filozofije i teologije. Potom je otišao u Bolognu i u Ilirskom kolegiju doktorirao iz filozofije i obaju prava te stekao licencijat iz teologije. Vrativši se u Zagreb pun znanja i dobrih osobnih vrlina bio je zaređen za svećenika i na Uskrsni ponedjeljak 1609..služio je „mladu misu“. Za nešto više od godinu dana potom već je bio imenovan najprije čazmanskim , a zatim i zagrebačkim kanonikom!
Kao vrstan govornik i već poznat propovjednik bio je 1610 godine poslan u Međimurje da propovijeda protiv „nove vjere“. Naime dok je Hrvatski sabor donosio odluke o zabrani širenja protestantizma i o istjerivanju njegovih pristalica iz Hrvatske i Slavonije, dotle je Juraj Zrinski, sin i nasljednik sigetskoga junaka te sljedbenik Martina Luthera, istjerivao iz Međimurja katoličke svećenike i po načelu „Cuius regio, eius religio“ – što znači da i narod mora slijediti vjeru svojega gospodara – namještao protestantske propovjednike. Kad se poslije Jurjeve smrti obitelj Zrinskih vratila Katoličkoj crkvi, zagrebački su biskupi slali svećenike da zamijene istjerane „lutoranske prodekatore“, pa se tako i kanonik Vinković našao u Međimurju.
Vjerojatno prije nego je otišao odavde – 1611. godine bio je imenovan čazmanskim arhiđakonom – dogodila se jedna teška tragedija. Biskup Šimun Bratulić (1603. – 1611.) krenuo je na put u Prag do kralja Matije. Preko Lepoglave – i sam je bio pavlin – došao je do Čakovca i tu u dvorcu Zrinskih primio u Katoličku crkvu Kristofora Banffyja, gospodara Prekmurja, i kad je nastavio put prema Lendavi, ispod njegove kočije srušio se trošni most i biskup se utopio. Upravo je Vinković njegovo tijelo odvezao u Lepoglavu, a zatim i u Zagreb.
Među brojnim dužnostima i poslovima koje je obavljao bio je 1625. poslan u ugarski sabor braniti stajalište da Međimurje pripada Hrvatskoj, što je on zdušno i nepopustljivo činio. No, njegov govor u sabornici tako je razjario protivnike da su navalili na nj i počupali mu kosu i brkove. Sam kralj se zauzeo za nj i kao naknadu dao mu naslov priora vranskoga i opata sv. Margarete od Bele te pravo da u liturgiji nosi mitru – dvanaest godina prije nego je postao biskup!
Zbog onoga što nije stalo u ovu „sitnicu“ a nije manje važno od ovoga što je ovdje ispričano trebat će se jednom vratiti k tomu, po mnogo čemu izuzetnom dostojanstveniku. Vidjet će se: i on je bio – „biskup i pol“!

Izvor: 2862