SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Dok pojedini povjesničari sigurno „pogađaju metu“ – na primjer: Rudolf Horvat, spominje kraljevsku darovnicu od 25. svibnja 1719., a Anđela Horvat govori o uvođenju u posjed sljedeće, 1720. godine – to im treba prihvatiti kao točno i dovoljno. Ipak, „pogodak u samo središte“ mora se priznati Josipu Bedekoviću, piscu prve povijesne monografije o crkvenom naučitelju sv. Jeronimu, Štrigovi i Međimurju (ili obrnutim redom), kad piše da se to dogodilo 12. veljače 1720., to jest upravo prije dvjesto i devedeset godina – nepun mjesec više do danas možemo i zanemariti. Bedekoviću dajem tu prednost iz više razloga, no među njima preteže činjenica što on spominje, a za njim i svi ostali koji to čine, točan dan kad je izaslanik Kaptola u Szombathelyju uveo u posjed Međimurja mađarskoga grofa Mihovila Ivana Althanna i njegovu suprugu groficu Mariju Anu Althann – samo po rođenju, prije udaje, bila je španjolska markiza Pignatelly de Pereguardo. Tada je naime vrijedio ozakonjeni običaj da promjena vlasništva nad veleposjedom dobiva punopravnu snagu tek kad to „na licu mjesta“ uz određeni „ceremonijal“ potvrdi službena osoba u ime ovlaštenoga tzv „locus credibilis-a“ ili „vjerodostojnoga mjesta“; ono je potom čuvalo isprave o tome koje je teško bilo svojevoljno nijekati ili mijenjati.
(Dobar primjer za to je slučaj Nikole IV. Zrinskog [1508. – 1566.]: Međimurje je dobio carsko-kraljevskom darovnicom 12. ožujka 1546., ali zbog Petra Keglevića mogao ga je samo gledati preko Drave i razmišljati što učiniti da mu papirnato obećanje ne bude samo „ludom radovanje“; šest mjeseci kasnije, u rujnu iste godine, morao si je oružanom silom osvojiti Čakovec i Štrigovu, a onda još čekati do prvoga i drugoga dana mjeseca siječnja sljedeće godine da ga ovlaštena osoba službeno [i svečano!] uvede u posjed. Tek je onda mogao s punim pravom reći: „Napokon sam ja gazda, sad je Međimurje moje!“)
U ovome slučaju riječ je o velikaškoj obitelji koju naša – ne samo naša i tko zna zašto – povijest često bilježi kao Althan i Altheimb, a njezini članovi potpisivali su se Althann. Podrijetlo vuče od njemačkih grofova Mangolda, Thanna i Winterstettena s početka X. stoljeća na području današnje Češke, a (prez)ime je dobila navodno tako što su u XII. stoljeću njezinoga člana Dietmara vojnici nazivali „Alt Thann“ („Stari Thann“). Iako su Althanni nekad ratovali protiv Mađara, njezin odvjetak Krištof primio je 1578. godine mađarski indigenat, a njegov sin Mihovil Adolf 1618. godine dobio je naslov grofa, sagradio dva isusovačka samostana i 1638. umro kao maršal. Obitelj je, dakle, ubrzo postala poznata, bogata i moćna. Dala je više istaknutih ljudi u javnome životu, a vrijedi posebno spomenuti Mihovila Fridrika koji je 1714. godine postao biskupom u Váczu pa uskoro kardinalom i napuljskim potkraljem; njega je 1735. na biskupskoj stolici naslijedio nećak Mihovil Karlo, također kardinal i pisac više djela na latinskom jeziku.
Unuk spomenutoga Mihovila Adolfa – poslije njega svi Althanni imali su prvo ime Mihovil – dakle Mihovil Ivan Althann, carski i kraljevski komornik, pravi tajni savjetnik i vrhovni konjušnik, a poslije 1720. godine i veliki župan Zaladske županije, postao je 1719-20. godine vlasnikom Međimurja. Povjesničari se slažu da mu se to „dogodilo“ kao nagrada za usluge koje je iskazao kralju Karlu III. kad je ovaj, još kao kraljević, od 1701. do 1714. godine vodio tako zvani rat za španjolsku baštinu (tamo je i Althann našao svoju suprugu); navodno mu je u jednoj pogibeljnoj situaciji i život spasio. Isto tako navodno, njihove veze bile su i dalje tako čvrste da su se međusobno posjećivali, pa se kralj češće i navraćao u Čakovec.
Poslije tužnih i jadnih vremena kad je nakon uništenja obitelji Zrinski 1670. godine Međimurjem upravljala Carska komora u Gracu – možemo misliti kako! – a zatim ga dala u najam nekim velikašima, Althani su imali priliku od toga kraja opet učiniti „vrt“ Hrvatske i Slavonije – premda izvan njihovih granica!. No prije nego je mogao pokazati kakav će mu biti gospodar, Mihovil Ivan umro je 1. ožujka 1722. s tek 43 godine života. Premda su neki sumnjali u njezine sposobnosti, a i volju da se bavi takvim stvarima – opstanak i budućnost nisu joj bili u pitanju – udovi grofica Althann prihvatila je nasljedstvo i brigu za nj. Kao jedna od dvorskih dama boravila je uglavnom u Beču, ali je u Međimurju imala dobre „oficijale“ koji doduše jesu obavljali sve poslove u upravi vlastelinstva kako treba, ali sigurno dobrim dijelom i zato što su za svaku imalo ozbiljniju stvar morali nju pitati i dobiti njeno odobrenje. O tome postoji dovoljno dokaza u arhivu čakovečkoga samostana. Usprkos tomu što je potres 30. travnja 1638., kako je zapisao Bedeković, nanio Čakovcu i Međimurju više štete nego navale Turaka, pod njezinom upravom do njezine smrti 1755. godine Međimurje se lijepo oporavilo od prijašnjih nevolja.
Pokazala se izuzetnom dobrotvorkom i inače, a posebno u svjetovnom i crkvenom graditeljstvu. U vrijeme kad je ime Zrinskih bilo strogo proskribirano, podigla je spomeniku Nikoli Zrinskom na mjestu pogibije u Kuršanečkom lugu, obnovom utvrda i dvorca dala je čakovečkom Starom gradu današnji oblik, njenom pomoću postavljen je poslije požara 1741. novi krov na samostanu, dovršena crkva i podignut zvonik u Čakovcu, 1752.godine dala je sagraditi crkvu u Raskrižju, da se spomene samo ono najveće i najvažnije.
Njezinim su stopama pošli i sinovi joj M. Ivan i M. Antun Ignac, ali zaokupljeni drugom zanimanjima – prvi je bio sudac vrhovnoga suda i političar, drugi konjički general – nisu ni svojoj djeci ostavili previše smisla da se bave vlastelinstvom, pa je era Althanna u Međimurju završila prodajom toga posjeda grofovskoj obitelj Feštetić.