SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Mjesec ožujak 1670., prije tristo četrdeset godina, bio je sudbonosan za obitelji Zrinskih i Frankopana, a s njima i za Hrvatsku. Bilo je to vrijeme u kojem je poznata „zrinsko-frankopanska urota“ došla do svoga vrhunca i onda se naglo spustila u tragičan bezdan potpuna neuspjeha i propasti. Kronologija zbivanja mogla bi se svesti na sljedeće:
U mjesto i utvrdu Zrin, tada pod turskom vlašću, a nekada sjedište obitelji Zrinski – po njemu su dobili svoj naziv – oko 7. ožujka došao je Franjo Bukovački kojega je ban Petar Zrinski prije više mjeseci poslao k turskomu sultanu s molbom za vojničku pomoć u uroti. Premda nije znao da je „odcinkan“ – naime, da je carski dvor u Beču za sve saznao prije samoga Zrinskoga – ali kao da je slutio neko zlo, Bukovački nije prešao na slobodno hrvatsko tlo, nego je bana u Čakovcu samo pismeno obavijestio o uspjehu svoga poslanstva, odnosno o pouzdanom obećanju Turaka koji su ga preko bosanskoga paše već primamljivo oslovljavali kao „kneza Hrvatske, Ugarske, Erdelja i Moldavije“, pa čak i kao „vojskovođu cijele otomanske vojske“!.
Svakako je i to utjecalo na pojačanu djelatnost i Petra Zrinskoga i njegova šurjaka Frana Krste Frankopana. Njihove pismene i usmene poruke kapetanu Čolniću u Pokuplje, potpukovniku Löbereggu u Koprivnici, episkopu Mijakiću u Marči kod Čazme, paši Mustafi u Kaniži pa i onome u Banjoj Luci, zatim francuskom poslaniku u Veneciji i njemačkom nadbiskupu u Mainzu, posebno zetu Franji Rákóczyju koji je u Gornjoj Mađarskoj već pokrenuo pravi (tada već ili još uspješan) rat protiv bečkoga cara, a i poglavarima okupljenima na skupštini u Banjskoj Bistrici (u današnjoj Slovačkoj) koje su pozvali i opomenuli da ne slušaju carske povjerenike nego da njemu pošalju 12.000 talira za danak sultanu i 100.000 talira za podizanje vojske nisu bile ni slučajne ni bez značenja. Stanje je iz dana u dan bilo sve napetije i moglo se očekivati da će duge namjere, mnogi planovi i nagle pripreme dobiti svoj smisao u konačnom ostvarenju sveopćih želja.
Koliko su god urotnici bili uvjereni u tajnost i povjerljivost svoga posla, danas se zna: ako i jest postojala kakva tajna, nju su saznavali najprije oni pred kojima je bila – ili zapravo trebala biti – skrivana! Car i oni koji su činili njegov „dvor“ u Beču imali su toliko uhoda i spleli su takvu mrežu oko urotnika da im gotovo ništa nije moglo promaknuti. Zato se njihovo potajno pripremanje protuudara – to je u svemu bila tajna, a ne urota i urotnici!! – može ukratko opisati rečenicom koju je „presveto (!!) i preuzvišeno carsko veličanstvo“ Leopold I. izlanuo u trenutku iznenađenja, straha i bijesa: „Naučit ću ih već pameti i tako opaliti po prstima da će im glave otfrknuti!!“ Svome caru izvrsno su sekundirali njegovi perfidne mržnje prepuni savjetnici - uživajući u carevoj krvožednoj osvetoljubivosti, oni su unaprijed odbijali svaku pomisao na bilo kakvu milost prema tolikim grešnicima osim da „milost bude samo zamka“! Povijest će pokazati da su svoje obećanje izvršili ne samo od riječi do riječi, nego i od slova do slova točno.
Nažalost, u tome im je ne malo pomogao i sam Petar. Ili ponesen uvjerenjem da ne može ne uspjeti, ili potaknut željom da vojnom silom ne prolijeva krv nepotrebno, počeo se kolebati oko pomisli da svoj cilj može postići i mirnim putem. S tom namjerom slao je u „mirovnu misiju“ sve za koje je mislio da svojim utjecajem mogu postići nešto ozbiljno. Najprije je u Beč otišla udovica njegova brata Nikole Marija Sofija, rođena Bečanka iz ugledne obitelji Löbl. Zatim je zagrebački biskup Martin Borković doslovce odjurio: 16. ožujka (na današnji dan!) bio je kod Petra u u Čakovcu i prenoćio kod pavlina u Svetoj Jeleni (i sam je bio pavlin) i sljedećega dana na večer već je stigao u Beč. Veliku ulogu u svemu odigrao je i redovnik o. Marko Forstall, po narodnosti Irac, ali mnogogodišnji prijatelj i pouzdanik obitelji Zrinski te odgojitelj Petrova sina Ivana; na kraju je i taj – tada još nitko nije mogao niti slutiti da će biti posljednji muški potomak nekoć slavnih i moćnih Zrinskih – na „slatke“ riječi očevih krvnika došao u Beč i bio lijepo primljen, ali je već sutradan bio izoliran kako se i „pristoji“ jednome taocu. Sve što su svi oni postigli na carskome dvoru bila je careva dobrostiva milost za Petra i njegove istomišljenike (koji su još „slučajno“ bili na slobodi) ali – milost kao zamka!
Za svo to vrijeme cinično lukavi carevi ministri nisu dirali „glavu“ urote – koja više niti nije bila urota otkad se Petar Zrinski najprije pokušao pomiriti s carem, zatim je priznao svoj teški grijeh i na kraju ponizno molio oproštenje za nj. No, dok je taj Petar bio ban, bilo je, ili barem moglo je biti kako-tako: imao je vlast, bio je imućan, čulo se za nj po čitavome tadašnjem svijetu, a što je najvažnije, narod ga je volio i slušao, pa je mogao upotrijebiti i vojnu silu – hrabro, vješto i učinkovito kako nekada protiv Turaka, tako sada protiv onih koje je još ne tako davno branio od tih istih Turaka. Nije ju doduše u tome času imao – dvije tisuće ljudi pod oružjem u Međimurju nije bila sila koja bi nekome utjerivala strah u kosti, ali na njegovu riječ, poziv ili štoviše vapaj tko zna koliko bi ih se začas moglo skupiti i krenuti tamo kamo bi im on pokazao put.
Ni car ni njegovi savjetnici, ministri ili kako su se već zvali, nisu mogli ne biti svjesni svega toga. Stoga su 29. ožujka 1670. oduzeli Petru bansku i ostale časti te ga proglasili vjerolomnikom, veleizdajnikom i buntovnikom. Već je u rimsko doba Tacit zapisao: padne li vođa, narod više nije opasan jer se ne usuđuje ništa učiniti. A vođa je time pao – sve ostalo bilo je pitanje dana i načina.