SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Današnja „Sitnica“ neće daleko u prošlost, barem ne u mom sjećanju. Naime, prije ravnih petnaest godina i nekoliko dana, toliko „nekoliko“ koliko je trebalo da uhvati mjesto u „Međimurju“ 22. ožujka 1995. – tada je taj tjednik, još jedini u ovome kraju, izlazio srijedom, a tehnički postupak pripreme tekstova za tiskanje (ako me pamćenje ne vara, o kompjutorima i sličnoj elektronici nitko, najmanje ja, još nije niti sanjao!) zahtijevao je da se sljedeći broj „uzme u postupak“ već kad je prethodni još čekao na ulazak u tiskarsku rotaciju – ponudio sam uredniku za objavljivanje ovaj tekst:
„Nedavno sam imao čast na pitanje novinara odgovoriti za javnost (prošli bro „Međimurja“) da za povijest nikad nije dosta traženja novih ili barem provjeravanja poznatih podataka. Istoga dana došla mi je u ruke jedna stara knjiga koju, sasvim sigurno, dobrih 150 godina nije nitko ni otvorio. Slučajno – ili samo „slučajno“? – našao sam u njoj star nevelik komad papira u obliku letka s naslovom OBZNANYENYE.
U tiskanome tekstu, ne većem od ovoga člančića, autor na staroj kajkavštini, pisanoj prastarim pravopisom, poziva na pretplatu i traži suradnike, odnosno suradnju za svoj ZTOLETNI DNEVNIK koji kani za DRAGE DOMORODCZE izdavati VU SZLAVNEM NASHEM NARODNEM JEZIKU.
Nije važno što je to OBZNANYENYE potpisao poznati „plebanus ztenyevechki“ i još poznatiji predilirski borac za kajkavštinu kao hrvatski književni jezik, IZTINZKI DOMORODECZ Tomásh Miklóushich. Nije važno što je to učinio sad već uistinu dalekog 1. svibnja 1819. Nije važno ni to je li se tadašnji vlasnik toga papirića – jedan međimurski župnik, nedvojbeno Hrvat – odazvao pozivu i poslao Mikloušiću „kaj gospodarstvu hasnovitoga ali kakovu lepo složenu pesmu, ali kakov drugi, budi vu igrokazu, budi kakovoj Pripovesti hasnovit dobroga deržanja napervostavljen navuk (navlastito vu našem jeziku)“.
Važno je da smo u tom papiriću našli dosad nepoznat dokaz za dosad nepoznatu jezičnu, kulturnu, duhovnu vezu između hrvatskog središta i daleke hrvatske provincije. Da stvar bude zanimljivija, Međimurje je tada bilo i izvan formalnih granica Hrvatske. Takva veza s nekim drugim, Međimurju susjednim krajevima, narodima i državama nije poznata, a usuđujem se reći, nije niti postojala. Tek će se mnogo kasnije – čak i u naše dane – javljati nekakvi „dobri poznavatelji“ povijesti (čitaj: veliki političari s još većim apetitima) i „učiti“ nas o „vjekovnoj vezi“ Međimurja s nekim, negdje, tko do jučer ni za sebe nije znao.
Uistinu, povijest – onu pravu – ne čine i ne otkrivaju samo veliki događaji. Ona se sastoji i od takvih sitnica kakva je obična ceduljica. zakopana u staru knjigu, i na njoj Mikloušićevo OBZNANYENYE.“
Urednik, isti koji će po službenoj dužnosti i priznatome mu pravu i o ovoj „sitnici“ odlučiti „da ili ne“, brzo je „pregledao“ tekst (očito mu je to način čitanja) i usput strpljivo slušao moj prijedlog da slični tekstovi veličine oko jedne tipografske kartice (pisaćim strojem 30 redaka po 60 znakova), sa sadržajem iz prošlosti Međimurja, a još nepoznatim ili nepriznatim u njegovoj povijesti, više-manje redovito izlaze u novinama; možda bi mogli zanimati nekoga. Budući da nije rekao ni „da“ ni „ne“, nego je odmah počeo naglas razmišljati da bi takav niz članaka mogao imati stalan naslov – stalnu, pogotovo dugovječnu rubriku ili kolumnu nije nijedan od nas spomenuo, barem ja nisam na to niti pomišljao – zaključio sam da je „led probijen“ i prijedlog barem „za probu“ prihvaćen, što me više nego ugodno iznenadilo. Kad sam mu obrazložio što i zašto namjeravam pisati, od „povijesnih sitnica“ preko „sitnica u povijesti“, lako je došao do „sitnica koje čine povijest“ – i za to mu priznajem autorsko pravo; moje je u svemu samo ono „ne“ u zagradi. I na tome smo kao nadnaslovu stali i ostali.
Tako je to počelo. Od početka sam nastojao držati se dogovora o jednoj kartici teksta – priznajem: redovito sam je s dva-tri retka prekoračivao, ali je prolazilo. Mislim da nikad nije izostala neka ilustracija uz tekst. Baš svaku „sitnicu“ ipak nisam mogao strpati u 1.800 tipografskih znakova, pa sam morao zamoliti više prostora. Molba mi nikad nije bila odbijena – sve dok mi jednoga dana jedan (drugi) urednik nije rekao: „Pa ne morate to skraćivati. Ostanite na tri kartice.“ I otada, eto, već tjednima, mjesecima i godinama – sve do upravo jučer navršenih punih petnaest godina i do ovoga 785. (sedamsto osamdeset petoga!!) i još ponekoga „nastavka“, kako mi znaju reći čitatelji koji me na najrazličitijim mjestima po njima prepoznaju.
Da to nisu „nastavci“ u običnom smislu te riječi, to može svatko sam vidjeti. Svaka od tih „sitnica“ cjelina je i tema za sebe koju sam biram iz mnoštva onih koje već odavno imam na popisu i koje još uvijek pronalazim kojegdje, pa i tamo gdje ih – nema, a morale bi biti! Naime, nešto čitajući razmišljam, povezujem ono što znam, tražim ono što ne znam, pokušavam to staviti u vrijeme, prostor i ostale okolnosti, nastojim tomu dokučiti logiku, ne ustručavam se „dirnuti nedodirljivo“ i – teme frcaju!! Preostaje naći im „termin“, okruglu godišnjicu ili neki drugi povod i – napisati. Nekad lako, a nekad – neka pokuša netko to raditi, pa će znati kako!
Da završim odavanjem jedne „tajne“, malom samohvalom: dok sam u početku ja čekao da urednik dade mojoj „sitnici“ svoj „placet“ i mjesto u novinama, danas on čeka – priznajem: ponekad i predugo! – da moj tekst popuni već predviđeno mjesto za nj. Hoću zapravo reći da se ne sjećam da nije prihvatio i objavio ono što sam napisao, pa njemu na tome zahvaliti, a i sam se – ako mi dopusti – time malo i pohvaliti!