„Dvanaest žandara protiv dvojice pučana“
SITNICE (NE) ČINE POVIJEST
Neki od onih „nekih“, koji kažu da (hvale se čak:“redovito“!) čitaju moje „sitnice“, znaju me pitati kako nalazim teme za tolike svoje tekstove u novinama i drugdje, a potom i gdje i kako dolazim do podataka za njih jer, misle, da „ipak sve to ne pišem napamet“. Hvala im za takvo mišljenje, ali i da bi čovjek mogao makar „napamet“ nešto napisati, mora „najpredi nekaj vu tu pamet i spraviti“, kako mi je „te stvari“ objasnio jedan čitatelj i lijepo me poučio u onome što ja dotad, očito, „nisam znao“! (A i poslije toga upozorenja često – „zaboravljam“!!)
Nije ni mjesto ni vrijeme, a nema ni potrebe za odavanje „poslovne tajne“ o tome „spravljanju. Tu „tajnu“ ionako dobro znaju svi koji nastoje baviti se takvim ili sličnim poslom – onih drugih se ionako ne tiče niti bi im vrijedilo znati. Bolje je i korisnije reći i njima nešto što neće naći u našim povijestima, pa im se može činiti da su zemljom „tekli med i mlijeko“, premda toga nije bilo barem u našemu Međimurju otkad su biblijski Adam i Eva bili istjerani iz raja zemaljskoga. (Moram li one koji već znaju podsjetiti ili one koji još ne znaju poučiti da je raj zemaljski bio baš tu, u Međimurju?!) Na primjer: da poslije Prvoga svjetskoga rata – koji je za ovaj kraj završio oslobođenjem od mađarske vlasti i navodnim priključenjem Hrvatskoj, bez obzira na to što se i ta Hrvatska već od prvoga časa gubila u troplemenskoj državi – nije bilo političkih, onih stranačkih i strančarskih problema, ili barem ne onih i onako teških kakvi danas potresaju našu javnost, posebno u vrijeme tzv. „predizbornih kampanji“; one su se u ono vrijeme jednako tako „hrvatski“ zvale „kortešacije“, jer su sudionici u njoj bili „korteši“. (Inače: Kampanja ili, izvorno pisano, Campagna je i jedna lijepa pokrajina u središnjoj Italiji, ali ne vjerujem da to ima veze s našim predizbornim zbivanjima.)
I kad već gotovo da povjerujem u to, pa samo još hoću provjeriti i potvrditi si da je uistinu bilo tako, naiđem na novinske vijesti i članke koji već i naslovima – jedan od njih i sam ovdje prepisujem – upozoravaju da nije bilo baš tako. Nije bilo barem uz izbore održane prije osamdeset i pet godina, 8. veljače 1925. Jedan od uglednih „korteša“ jedne tada oporbene stranke, zagrebački odvjetnik dr. Zlatko Kuntarić, svoje korteširanje u Međimurju opisao je 6. veljače 1925. ovako:
„Prošlog tjedna održali smo međimurski pučanin [član Hrvatske pučke stranke] Rudolf Petek i ja mnoge pouzdane sastanke u Međimurju, i to u Hlapičini, gdje je bilo oko 40 prisutnih seljaka , zatim u Murskom Središću, gdje se skupilo oko 60 seljaka , te sastanke u Pretetincu i Preseki, na kojem je svakom bilo preko 50 seljaka , a i još u mnogim drugim selima. U svim tim mjestima narod uviđa, da naša stranka jedina vodi pravu hrvatsku i katoličku politiku, te se jednoglasno i oduševljeno većina odlučuje za našu, to jest za četvrtu kutiju u ovoj županiji.
U Murskom Središču izbjegli smo jednom nemilom sukobu sa žandarima. Još prije samoga sastanka upozorili su nas naši neki ugledni pristaše, da nas žandari kane poslije sastanka uhapsiti i držati nas u zatvoru upravo dok ne prođu izbori. Zato su nas ti pristaše zamolili, da izbjegnemo svakom sukobu. Mi smo održali u gostioni uspjeli sastanak i oprostili se od naših pristaša, koji su s oduševljenjem pratili naše govore. Kada sam izašao na vrata, pred vratima je već bila ophodnja žandara, koja je bila pripravna, da me uhapsi. No kako je bio sumrak, nijesu me prepoznali i ja sam s drugom Petekom pošao mirno kući. Kada smo došli na raskrižje ceste, nabasali smo i ondje na žandare. Ja sam se – bio je mrak – svojom rukom očešao o jednog od tih žandara i nazvao mu Boga. No ni ovi u zasjedi postavljeni žandari nijesu primijetili, da su to oni koje treba da uhvate. Kada smo malo dalje pošli, opet se svjetlucaju žandarske bajunete u zasjedi. Piše mi jedan naš pristaša, da su bili i na kolodvoru. Alarmirana je čitava posada od 12 žandara protiv nas dvojice.
S nama su išli nekoji naši prijatelji iz Murskoga Središča, koji su nas htjeli pratiti na kolodvor, ali, da izbjegnemo kakvom zlu, sporazumjeli smo se da pješke odemo u Čakovec. I tako učinismo. No žandari nijesu mirovali. Kada su vidjeli da smo mi njima pred nosom otišli, dali su se u potjeru za nama na sve strane. Jedni su pogodili put, kojim smo i mi išli, ali su im koraci bili prekratki i mi smo prije njih došli u Čakovec. Radi te sramote ćute sada žandari i njihovi gospodari kao zaklani. A vođa patrole još je iz Vrgina-mosta, iz Pribićevićevog rodnog sela. Nijesmo mu dali, da zasluži kolajnu. A mi sada idemo dalje po Međimurju i propovijedamo načela naše Hrvatske pučke stranke, koja i protiv svake žandarske hajke mora pobijediti.“
Iste novine pisale su i „kako je osuđen donjovidovečki župnik Stjepan Malec na 14 dana zatvora zato, jer je u crkvi kritikovao Pribičevićevu odredbu o ukinuću Marijinih kongregacija u školama. Osuđen je na temelju austrijskog batinaškog patenta od g. 1854. Župnik je učinio utok, ali je viša oblast (jedan međimurski raspop!) potvrdila presudu predstojnika Vidoše. Dne 25. siječnja nastupio je župnik Malec zatvor u Prelogu, a na slobodu će biti pušten istom 8. veljače, t. j. na dan izbora. Demokrati kušaju na sve moguće načine, ne bi li uklonili sve ljude , koji bi mogli odvratiti narod od njihove stranke; zatvaraju evo i jednoga župnika, ali slaba će im korist biti od toga.“
Izvor: 2866