Kolumne 08.04.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:37.

Građanski povjerenik „namazan z jajci“!

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Često spominjano oslobođenje Međimurja 24. prosinca 1918. i ne manje često slavljeno priključenje toga kraja „materi zemli Horvacki“ pravno i stvarno protjecalo je ne baš tako jednostavno i „automatski“ kako se to čini prema uobičajenim formulacijama u našim usmenim i pisanim povijestima te njihovim prigodničarskim ponavljanjima i tumačenjima. Sigurnu potvrdu za takvu tvrdnju pruža činjenica da ni tada, a ni još dugo potom, posebno niti nakon potpisivanja tzv. Trianonskoga ugovora o miru s Mađarskom, taj kraj nije bio uključen u upravni i pravni sustav niti bivše „Trojedne kraljevine“ niti tadašnje „jednonarodne“ i „troplemenske“ države Južnih Slavena.
Naime: niti je bio upravno pripojen nekoj hrvatskoj županiji, niti je sam bio formiran kao posebna županija, odnosno nešto kasnije oblast, niti je u njemu bio ukinut pravni sustav dotadašnjega kraljevstva „pod krunom sv. Stjepana“. Umjesto toga stvorena je bila nova, dotad nepoznata upravna jedinica pod tzv. Građanskim povjereništvom za Međimurje kojemu je na čelu bio od državne vlasti imenovani građanski povjerenik. Prvi takav građanski povjerenik bio je dr. Ivan N. Novak, pravnik i novinar rodom iz Macinca, član Narodnoga vijeća SHS, čovjek poznat i popularan kao organizator na početku spomenutoga oslobođenja. On je svoju ulogu, dužnost i službu „prvoga čovjeka“ u Međimurju započeo i uspostavio – teško bi se moglo govoriti o preuzimanju građanske vlasti od vojnoga zapovjednika potpukovnika Dragutina Perka – 2. siječnja 1919. u Čakovcu.
Toliko i dovde je, može se reći, sve poznato jer je u usmenim povijestima spominjano, a u pisanima (i tiskanima) zabilježeno. Manje se zna da je prvi građanski povjerenik iz osobnih, navodno zdravstvenih razloga već nakon nepunih deset mjeseci podnio (neopozivu?!) ostavku, ali je još tri mjeseca čekao da bude prihvaćena i njemu određen nasljednik. O tome da je napokon svoj „posao“ predao stranačkom kolegi i političkom sumišljeniku Jurju-Jurici Gašparcu, nedavno je bilo pisano i u ovoj rubrici. Budući da Jurica nije dospio povjerenički stolac niti pošteno ugrijati, nego ga je vrlo brzo morao prepustiti dr. Peri Magdiću o kojemu naša povijest zna samo da je bio „nekadašnji varaždinski gradonačelnik“ a ne i kad je postao „nekadašnji građanski povjerenik za Međimurje“, moglo bi se zaključiti da je era te funkcije time bila potiho završena.
No, nije bilo baš tako jer je tu dužnost obavljalo još nekoliko ljudi – među njima i dr. Vinko Žganec! – a isti oni koji su „na nož“ dočekali spomenutoga dr. Peru Magdića, punih pet i više godina kasnije pokušavali su praviti nemale neprilike i izvjesnom Filipu Šestiću, što mu ne bi mogli, a vjerojatno ne bi ni „trebali“, da nije bio – građanski povjerenik za Međimurje! Kad je već spomenut “doček na nož“, red je objasniti što se to nesvakidašnje dogodilo prije ravnih devedeset godina u ovome pitomome kraju.
Nakon jedne od tada čestih promjena na vrhu državne vlasti vijest o imenovanju novoga građanskoga povjerenika za Međimurje stigla je u Varaždin i Čakovec u subotu, 19. ožujka 1920. i munjevito se proširila. Iznenađenje nije bilo samo imenovanje novoga prvoga čovjeka državne uprave u Međimurju – u tadašnjim političkim prilikama i neprilikama preko noći mijenjale su se stranačke i koalicijske i vlade, a svaka je takva promjena kao po nepisanome pravilu povlačila za sobom i „ekspresna“, često telefonska ili brzojavna imenovanja, premještaja i otpuštanja viših, pa i nižih državnih dužnosnika. U slučaju o kojemu govorimo iznenađenje je bila osoba koja je trebala preuzeti upravu Međimurja.
Bio je to dr. Pero Magdić, poznat kao ugledan odvjetnik, kao višekratni načelnik grada Varaždina i u tome času čak veliki župan Varaždinske županije, a osobito kao „vruć pravaš, starčevičanac“ i kao takav žestok oporbenjak prema unitarističkim strankama, posebno Pašićevim radikalima i Pribičević-Davidovićevim samostalnim demokratima. U Varaždinu je izdavao tjednik „Slobodni Građanin“ i njime u ono burno doba, među ostalim, pozorno i kritički pratio što se sve događa – a događalo se koješta – i na drugoj strani Drave.
Razumije se, time se teško zamjerio onima ne previše brojnim, ali moćnim i utjecajnim ljudima u Međimurju koji su, iz različitih razloga, ne baš polako „zaboravljali“ ideale s kojima su pokretali borbu protiv mađarske vlasti s ove strane Mure. Pogotovo su „zaboravljali“ da je upravo Magdić bio prvi koji je već 13. studenoga 1918. organizirao prvi dobrovoljački pohod u Međimurje. On je dakle u vrijeme kad su se mnogi kasniji junaci još u čudu pitali jesu li istinite vijesti o strahovitim krvoprolićima, djelotvorno pokušao napraviti ono što je drugima – u drugačijim uvjetima – uspjelo mjesec i pol kasnije.
Njegovo iznenadno imenovanje građanskim povjerenikom izazvalo je pravi stres kod nekih njegovih donedavnih suradnika i suboraca za Međimurje. Već prvi sljedeći broj „Međimurskih Novina“ 24. „marta“ 1920. čitave je tri stranice – od ukupno šest! – ispunio člancima o tome događaju. Već i naslovi dovoljno govore o njihovim sadržajima: „Međimurje protiv dr. Magdića – Protestiramo!“ koči se kao uvodnik na naslovnoj stranici. Zatim „Magdić u Međimurju“ prikazuje „Imenovanje“ i „Dolazak u Čakovec“ na nimalo ugodan način, a onda slijedi niz drugih punih neukusnih aluzija, na primjer, „Korupcija u Međimurju počinje“, „Magdić proti čakovečkomu špitalu“, i tako dalje. Sličnih tekstova ima i na drugim mjestima i u sljedećim brojevima.
Nije potrebno ni ne namjeravam ovdje i sada baviti se dalje time. Neka bude dovoljno samo upozorenje na činjenicu da politički život u oslobođenom Međimurju nikako nije bio bez zanimljivih i važnih zbivanja. Svakako je pitanje – zasad bez pozitivnog odgovora! – koliko je i narod stajao iza takvih „dobrodošlica“ i koliko su njemu koristili takvi odnosi među (uglednim?!) političarima.

Izvor: 2867