Kolumne 28.04.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:37.

„Svečanost je ispala vanredno lijepo!“

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Prema enciklopedijskim, leksikonskim, rječničkim i sličnim definicijama, jubilej je, na primjer, „zaokruživanje rada neke osobe ili ustanove te ‘okrugli’ broj godina koji je prošao od nekog važnog povijesnog, kulturnog i/li političkog događaja“ (N. Opačić), ili „proslava (25-e,50-e, 100-te i t. d.) godišnjice nekog važnijeg događaja, na pr. osnutka neke ustanove, početka javnog rada neke osobe, izlaženja nekog lista i t. d.“ (ELZ), ili „svečano obilježavanje, proslava značajne godišnjice neke osobe, događaja ili ustanove (25., 50., 100.)“ (Opća i nac. enc.) ili „proslava godišnjice rada neke osobe,ustanove ili godišnjice nekog događaja (obično u razmaku od 100, 75, 50, 25, 20, 10 godina)“ (B. Klaić). (Nije, dakle, uvjet ništica na kraju broja godina.)
Svi tumači te riječi slažu se o njoj da ima korijen u hebrejskom nazivu „jobel“ ili „jovel“ koja (je) znači(la) „trublja“ ili, točnije, „ovnujski rog“ kao glazbalo; pušući u nj stari Hebreji-Židovi dobivali su dva gruba tona – jesu li uopće trebali ili očekivali više?! – i njima označavali početak svake pedesete godine koja je za njih bila važnija nego to mi možemo shvatiti: tada su se, naime, opraštali svi dugovi, prodana zemlja vraćala se prijašnjemu vlasniku i robovi se oslobađali daljnjega robovanja. Od takvoga starinskoga „jobela“ preko novolatinske riječi „jubilaeum“ došao je do nas „jubilej“, a ono što je zaslužilo jubilej postalo je „jubilarno“. (I zaslužilo da se proslavi onako kako mi to već znamo i bez poznavanja tih dobro udomaćenih tuđica!)
Taj sitan izlet u lingvistiku pokazuje da – strogo uzimajući u obzir navedene definicije – sto trideset peta godišnjica nekoga ili nečega nije ne-znam-kako jubilarna. Ipak, jednu takvu smatram u ovome času spomena vrijednom. Naime, upravo prije toliko godina bilo je u Čakovcu osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo. Dogodilo se to 18. travnja 1875. Premda nisam siguran da se baš tako zvalo, što potvrđuje i mađarska, tada službena i obvezatna inačica (ili možda izvornik?) njegova naziva „Az Önkéntes Tüzoltó-Egylet“, a i prvotna njegova organizacija miriše više na trgovišnu – „nagyközségi“, još ne „városi“! – ustanovu nego na dobrovoljačku udrugu, zadrugu, društvo, skup ili slično u današnjem smislu tih naziva te, usprkos svojevremenim kraćim prekidima u postojanju i djelovanju, ostanimo – s razlogom kažem „zasada“ - kod toga da je današnji čakovečki „DVD“ prije nekoliko dana doživio već lijepih trinaest i pol desetljeća svojega formalnoga postojanja i uspješnoga djelovanja.
Kao „predigru“ za njegov osnutak povijest vatrogastva spominje poticaj skupštine tadašnje Zaladske županije da mjesne vlasti provedu opće odredbe o zaštiti od požara, nakon čega je Čakovec uistinu (29. listopada ili 24. studenoga ?) 1864. godine odlučio nabaviti tri štrcaljke „na ručni pogon“ s odgovarajućim priborom od kojega su valjda najvažnije bile bačve s nekoliko hektolitara vode. To je bila tako ozbiljna stvar da su odmah bila određena trojica „stručnjaka“ koji će njima rukovati i još trojica koji će paziti da sva ta oprema uvijek bude spremna za djelovanje. Da se osigura brz i učinkovit prijevoz svega toga do požarišta, određena je i – ne mala! - nagrada od dva forinta onomu koji s konjskom zapregom prvi stigne tamo kamo treba!
Kako je to „štimalo“, ovdje nije važno, no vjerojatno su postojali valjani razlozi zbog kojih je trgovišna skupština 15. rujna 1874. zaključila da načelnik Josip Marciuš pripremi osnivanje vatrogasnoga društva. Posebna komisija pripremila je 6. siječnja 1875. troškovnike za nabavu opreme koja nedostaje i za rad društva. Riječ je bila o 2300. forinta, koji su bili brzo prikupljeni, pa je 18. travnja 1875. spomenuto društvo bilo i formalno osnovano. Imalo je 51 stalnog i 63 potporna člana.
I sada dolazimo do jednoga od jubileja toga Društva, onoga pedesetogodišnjega. Bio je proslavljen, kako su tadašnje međimursko-zagorske novine oduševljeno javile, „na Vidovdan, 28. juna“ 1925. „Sama svečanost ispala je vanredno lijepo i srdačno a pogodovalo je i ugodno vrijeme, koje premda cijeli tjedan kišovito, na sam dan proslave popravilo se te niti je bilo prehladno a niti prevruće.“ Prijepis izvještaja o njoj – u novinama koje su „pokrivale“ Međimurje i Zagorje, a ipak su imale redovito samo četiri stranice! – sigurno ne bi stao u prostor ove„sitnice“. Stoga vadim iz njega samo najvažnije.
Čitav je Čakovec bio okićen „državnim i narodnim barjacima“ (to nije bilo isto!), slavolucima, zelenilom i cvijećem te rasvijetljen. U predvečerje bakljada, ujutro budnica po ulicama, zatim doček brojnih gostiju – više od tisuću uniformiranih vatrogasaca sa sedam glazbi i sedam barjaka. Potom svečana služba Božja na trgu s blagoslovom spomen-vrpce za društveni barjak te krasnim govorom gvardijana i župnika o. Siksta Sbülla, pa mimohod i objed za sudionike. U isto vrijeme, za dvjesto uzvanika banket na kojemu je „prvu zdravicu izrekao u čast Nj. V. Kralja Aleksandra I. građ. povjerenik g. dr. V. Žganec“, zatim brzojavni pozdrav kralju, pa onda zdravice svečaru i najstarijem njegovom članu s polustoljetnim stažem i tako dalje. Popodne vrlo uspjela vježba domaćina-svečara i, po dobrom narodnom običaju, pučka zabava „do kasno u noć“.
Dijelim ponos čakovečkih vatrogasaca na dugotrajnost svoga društva, ali davnu proslavu njegova pedesetogodišnjega jubileja spominjem u nejubilarno vrijeme iz razloga koji će se vidjeti uskoro, kad dođe red na jednu drugu proslavu jednoga drugoga jubileja.

Izvor: 2870