Kolumne 19.05.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:37.

Je li Ciceron možda fulao?

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

U vječitom „sukobu interesa“, kako se to danas običava reći, ali ne u nastojanju oko nekakvih (manje ili više sumnjivih) novčanih ili materijalnih koristi, nego u borbi s nestašicom vremena i mira, iz “raznoraznih“ razloga – nije im dosta da budu različiti ili makar razni, pa se po istoj logici i postupku može očekivati da će se odnekud pojaviti i „mudromudri“ pametnjakovići i „lijepolijepe“ ljepotice! – dugo odgađam ponovo pisati o tome. No, slučaj je htio da mi se u relativno kratkom vremenu, kraćem od tri tjedna, dogodi više „stvari“ (ne u materijalnome smislu) koje me potiču da među ove „sitnice“, koje (ne) čine ne samo našu povijest, nego i sadašnjost, uvrstim i tu temu – mnogi bi rekli „pitanje“ iako na nj ne žele čuti, a još manje prihvatiti odgovor.
O čemu je riječ i u čemu je poticaj?
U svakodnevnoj – osim subote i nedjelje, a ne vidim drugoga razloga za to osim nečije (navodno opravdane?) želje/potrebe/nastojanja da se ne „smeta“ i ne „remeti“ zaslužen vikendski mir onih koji za to ionako ne mare, pa onda niti ne slušaju!! – u tako, dakle, uvjetno svakodnevnoj emisiji Radio Zagreba (prvi program) „Govorimo hrvatski“ u posljednja nepuna tri tjedna tri sam puta čuo vrijedne i potrebne savjete za one koji (misle da) govore hrvatski. Dvaput (prema Matici hrvatskoj i njezinim autorima) i/li dva puta (prema Školskoj knjizi i, razumije se, njezinim autorima) govorila je prof. dr. sci. Anđela Frančić, naša zemljakinja, i onda (neka oprosti što ne znam pravu i potpunu titulu) Ankica Čilaš - prva s Filozofskoga fakulteta, druga s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, valjda najmjerodavnijih ustanova za to. Govorile su o mjesnim nazivima Međimurje, Kali, Sali, Brinje, Buje, Gradac, Kistanje, Macelj, usput spomenule Karlovac i Mrkopalj, te o njihovim jezičnim, gramatičkim i pravopisnim osobinama. Poanta ili naglasak njihova izlaganja bila je da u slučaju nekakvih dvojbi u tome smislu – a ima ih, na primjer: ljetuje li netko u Gradacu, Gradcu ili Gracu kod Makarske, hoće li preko granice kod Macelja ili Maclja, je li mu znanac u Brinjama ili Buju, govori li o Kaliju ili Kalima itd. – „treba se raspitati kod mještana“ i prihvatiti ono što oni misle i kažu – pretpostavljajući i priznajući da oni ipak najbolje znaju kako im se mjesto ili kraj zove i kako se treba služiti njegovim nazivom u govoru i pismu.
Kao kajkavac od rođenja, nisam mogao ne osjetiti i ne sjetiti se da i moje Međimurje ima takvih problema. Utoliko više što znam kako su prekodravski osloboditelji toga kraja 1918. godine, na primjer, ušli u Međumurje, imajući pred sobom Sveti Juraj na Brijegu prošli kroz Nedjel(j)ište, osvojili Čakovac i došli do Murskog Središta, pa onda Dekanovce i Goričane pretvorili u Dekanovac i Goričan, a usput MeđuMURcima na dar donijeli, uz ostale svoje „delicije“, Badnjak i Uskrs, a sve zato što taj jadan narod dotad „nije znao“ kako mu se kraj i mjesta ispravno zovu te da njegov Sveti post i Vuzem nisu u redu!!.
No, dok čekam da u navedenoj emisiji poštovane spomenute ili netko drugi od stručnjaka – smatram da sam tom imenicom muškoga roda obuhvatio i ženske osobe istih znanstvenih osobina, no, da mi se, u skladu sa „suvremenim trendovima“ u našem, za takve stvari vrlo osjetljivome društvu, ne zamjeri i predbaci nasilje i kršenje osnovnih ljudskih prava u obliku antifeminizma i spolne netrpeljivosti, (!?) spominjem i stručnjakinje, premda ih navedene MH i ŠK ne poznaju i ne priznaju! – dakle, dok čekam da netko stručno objasni vrijedi li i za Međimurje i njegovo nazivlje mjesta „da se treba raspitati kod mještana i prihvatiti ono što oni misle i kažu“, pogledao sam u knjige u kojima bi upravo to i tako trebalo biti već zapisano.
Naime, na to su mene i moje vršnjake odavno uputili strogi profesori kad su zahtijevali da, bez obzira na to što smo gotovo svi bili kajkavci, naučimo govoriti i pisati čistom i pravilnom, tada i strogo propisanom, književnom štokavštinom. Govorili su pritom: „Za pet samo Gospod Bog zna, za četiri možda samo ja, a za kakvo-takvo tri moraš se dobro pomučiti ti!“ To „pomučiti se“ znači(lo je) da ne možeš baš sve imati uvijek ni u glavi, a kamoli u malom prstu, ali ono što nemaš, a trebaš da budeš pametan i kulturan čovjek, to moraš potražiti, a da bi to mogao i naći, moraš znati gdje tražiti.
Tako sam već na početku ozbiljnoga školovanja – tadašnja osmorazredna gimnazija nije bila šala ni u kojem smislu! – saznao, među ostalim, i za knjige koje (gotovo) bez izuzetka u naslovu imaju riječ PRAVOPIS. No, danas među onima s kojima se susrećem, a znam da nisu mogli/smjeli zaobilaziti gimnaziju ili drugu školu u kojoj su čak posebno učili hrvatski jezik, ima ne malo takvih koji na spomen te riječi „belo pogledneju“ ili si „s teška zdehneju“; za njih prepisujem iz leksikona: „Pravopis ili ortografija je skup pravila za ispravno pisanje riječi i rečenica nekoga jezika upotrebom određenoga skupa slova i drugih znakova.“ Bez primjene i poštivanja, a oboje pretpostavlja poznavanje i usvajanje tih pravila, pismeno, a onda dijelom i usmeno sporazumijevanje među ljudima nije sigurno: lako dođe do nesporazuma zbog kojih su i glave padale.
Ne mogu ovdje nabrajati sve pravopise od „Broz-Boranića“ i „Korienskoga pisanja“ do upravo objavljenoga „Babić-Moguša“ koji su se nanizali u posljednjih stotinjak godina, niti spominjati, s jedne strane - one koji propisuju pisati, na primjer, Gornji i Donji Hraščan, Hlapičina, Mursko Središče, pa Nedelišče i Puščina (!?) jer tako narod i govori, i s druge strane - one koji uporno ponavljaju Nedelišće, Pušćine, Turčišće i slično – za što ne vidim ni jednoga jedinoga pravoga razloga osim onoga koji iz poštovanja prema uglednim akademicima prešućujem.
A mi, što mi radimo? U nastojanju da sačuvamo i obnovimo („revitaliziramo“!) svoju kulturnu baštinu, u koju spada i naše narječje zajedno s domaćim nazivljem, strance s veseljem dočekujemo i kajkavsko Međimurje odmah im predstavljamo nazivima Gornji Hrašćan, Mursko Središće, Pušćine i Nedelišće!!
Je li Ciceron rekavši „O tempora, o mores!? – Kakva su to vremena, kakvi li su to običaji?!“ fulao? Što se nas tiče, očito nije!!

Izvor: 2873