SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Dva debela sveska Hrvatskog leksikona (1996-97.) otvaram i listam uvijek kad (mislim da) mi je samomu bolje, lakše i jednostavnije tamo saznati ili provjeriti neki podatak nego ispitivanjem onih oko sebe tražiti (a pitanje je da li i dobiti ?!) polovičan i nepouzdan odgovor za koji ću na kraju ipak morati potvrdu tražiti baš u tome leksikonu. To se događa dovoljno često da bude prilika za pitanja kao što je „Kaj ve pak iščeš?“ ili slično. Ponekad se prevarim pa kažem što tražim, a to onda izaziva „iščuđavanje“ (zna se već kakvo) poput: „Kaj, niti to ne znaš?! A tak se spameten držiš!!“ Uvjeren da nije sramota ne znati pa nastojati saznati, nego biti zadovoljan svojim neznanjem, ali i da to nema smisla dokazivati onomu koji to niti zna niti hoće znati i priznati, radije prekidam daljnju raspravu o tome.
No, nije to tema ove „sitnice“ koja, uvjeren sam, i nije baš odviše sitna. Otvaranje i listanje „Hrvatskoga leksikona“ spominjem zato što mi se kod drugoga sveska redovito, gotovo kao po nekom nepisanom pravilu, otvori ista, pedeseta stranica i oko mi zapne za neveliku sličicu muške glave pod šeširom nešto šireg oboda, ne preduboko ali ipak spuštenim na čelo. Profil kao da želi istaknuti (Čakovčani i Međimurci njegove, to jest starije generacije rekli bi) „znamenku“ na lijevoj jagodici, dobrodušan i vedar izraz lica jasno pokazuje smirenost i vedrinu duha, a napola zatvorene – ili napola otvorene ? – oči kao da sanjarski gledaju nešto što drugima nije dano vidjeti.
Da i nisam imao sreću poznavati ga, odavno bih već upamtio da uza sliku piše: Miroslav Magdalenić. Da i nisam drugdje i drugačije saznao što bi moglo o njemu pisati, već bih gotovo i napamet naučio leksikonski – što znači kratak, do spominjanja samo bitnosti sažet – tekst s najvažnijim životopisnim podatcima o tome „skladatelju, glazbenom pedagogu i zborovođi“, rođenome u Čakovcu 14. srpnja 1906. i umrlome u Zagrebu 25. studenoga 1969. Evo i drugima na znanje što tamo piše o tome našem nekadašnjem međimurskom zemljaku i čakovečkom sugrađaninu:
„Studij kompozicije završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (profesori Blagoje Bersa, Krsto Odak), usavršavao se u Budimpešti (Zoltan Kodaly). Bio je srednjoškolski nastavnik i zborovođa u Zagrebu (seljački zborovi u Vrapču i Sesvetskom Kraljevcu; Zvijezda, Triglav i Zvonimir), pa u Čakovcu (1945-51.), gdje je osnovao (1946.) i vodio glazbenu školu i zbor Naprijed, i ponovno (od 1951.) u Zagrebu (profesor teorijskih predmeta na Glazbenoj školi „VatroslavLisinski“). Bavio se i glazbenom publicistikom i kritikom. Svoje je skladbe temeljio na elementima pučke glazbe Međimurja i uže Hrvatske, ali bez doslovnih folklornih citata. Skladao je za orkestar (Simfonija u f-molu, 1939; Elegija, 1930; 2. Simfonijski ples, 1949. i 1959; Zagorski drmeš, 1956; Predigra veseloj igri, 1960), za komorne sastave (Dva stavka za gudački kvartet, 1960; Međimurski ples za duhački kvintet i klavir, 1930; za klavir, orgulje (Passacaglia i fuga u c-molu, 1964), jednu operu (Krapinski sudec 1957-60), kantate, popijevke, zborove, scensku, filmsku i crkvenu glazbu, obrađivao pučke napjeve. Objavio više glazbeno-instruktivnih djela (Škola za klavir za učiteljske škole, 1952; Osnovi tonskog sloga, 2 sv., 1968-69) i spisa.“
Od leksikona svakoga, pa i ovoga, ne može se više očekivati ili tražiti, a čitatelj kod kojega su ti šturi podatci pobudili šire zanimanje – što im i jest namjera i svrha – lako će naći „dodatne informacije“ u literaturi druge vrste, onoj koja se ne ograničava na nabrajanje samo najvažnijih životopisnih podataka, nego se upušta u podrobnije i dublje analize Magdalenićeva umjetničkog opusa. U njoj će se, pored drugih, naći i ovakav sud o njemu:
„Magdalenićevo stvaralaštvo temelji se gotovo isključivo na muzičkom folkloru njegove uže domovine. Oduševljavajući se oduvijek narodnim napjevima, lirskim djevojačkim popijevkama i lirsko-epskim romancama i baladama iz Međimurja, kao i svirkom narodnih muzikaša iz Hrvatskoga zagorja, on je studijem njihovih tonalnih karakteristika i metrijskih osobitosti produbljivao i svoj vlastiti izraz. Kao umjetnik profinjena osjećaja za skrivene ljepote tih narodnih tvorevina, Magdalenić nije u svoja djela unosio doslovne folklorne citate, već je svoju tematiku izgrađivao samo u njihovu duhu, nastojeći da im poda i vanjski oblik i unutrašnji sadržaj originalâ. Međutim, dok je takav princip bilo znatno lakše provesti u manjim vokalnim i vokalno-instrumentalnim djelima jer se ona temelje na narodnim tekstovima, u čistoj instrumentalnoj muzici, a naročito u kompozicijama izgrađenim po uzoru na veće muzičke forme klasičnog tipa, valjalo je steći najprije potrebno iskustvo“ koje je Magdalenić, očito, već bio stekao i nije mu ga nedostajalo.
Premda su takvi stručni sudovi nestručnjaku pomalo teški za čitanje, namjerno ih navodim da bih i njima podsjetio na jedan spomenuti podatak koji je, bojim se, izmakao pažnji većine čitatelja. Naime: zbog nesretnih i nespretnih okolnosti, jedno naizgled „standardno“ oboljenje „nestandardno“ se zakompliciralo i prof. Miroslav Magdalenić umro je 25. studenoga 1969. u Zagrebu. Navršio je tek 63 godine života i bio pred umirovljenjem: djetinjski mu se veselio – ne da ne radi nego da ostvari i dovrši što dotad nije stigao. S njim je hrvatska glazbena umjetnost nesumnjivo izgubila čovjeka koji, pritisnut okolnostima na koje nije mogao sam utjecati, vrlo vjerojatno još nije dostigao vrhunac svojih stvaralačkih mogućnosti, želja i planova, ali i ono što je dao i učinio u svoje vrijeme zaslužuje da mu četrdeseta obljetnica smrti bude prilika za obnavljanje trajne zahvalnosti i uspomene na nj.