SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Devedeset godina od nekog događaja nije, odnosno ne smatra se jubilejom u smislu leksikonskih definicija toga pojma, ali ako se kao mjerilo razloga za sjećanje i povoda za spominjanje uzme broj godina koji završava s ništicom, onda svakako nije ni dovoljno ni opravdano šutke prijeći mimo ili preko godišnjice događaja koji je u svoje vrijeme odlučio o političkoj, a onda i o nacionalnoj, kulturološkoj, gospodarskoj i svakoj drugoj budućnosti i sudbini Međimurja. Riječ je o „sitnici“ koja je ne samo u međimursku i hrvatsku nego i u europsku povijest XX. stoljeća ušla pod nazivom „Trianonski mirovni ugovor“. Njegovo je značenje u tome što je upravo i tek potpisivanjem toga dokumenta završilo ratno stanje između, s jedne strane, zemalja, država i naroda udruženih u Antantu, i, s druge strane, Mađarske kao jedne od nasljednica Austro-Ugarske Monarhije , jedne od Centralnih sila, koja se na kraju Prvoga svjetskoga rata raspala na više samostalnih državnih jedinica. Dokument je tako nazvan po tome što je 4. lipnja 1920., prije spomenutih 90 godina, bio potpisan u jednome od dvaju dvoraca istoga imena u kompleksu nekadašnje velebne francuske kraljevske prijestolnice Versaillesa (čit. Versaj s naglaskom na drugome slogu), 20-ak kilometara jugozapadno od Pariza.U ovome slučaju to je bio Mali Trianon („mali“ samo u usporedbi s obližnjim tzv. „Velikim“) sagrađen u XVIII. stoljeću kao remek-djelo francuskog ranoklasicizma za kraljevu obitelj, ali i druge bliske kralju. Budući da su se mirovni pregovori pobjedničkih država Antante s državama „Centralnih sila“Austrijom, Njemačkom, Bugarskom i Turskom općenito i uglavnom vodili u Versaillesu (zapravo ih je diktirala tzv. „velika četvorka“ američkih, britanskih, francuskih i talijanskih državnika), bez obzira gdje su potom bili potpisani ugovori, svi se oni, pa i Trianonski , često obuhvaćaju zajedničkim imenom „Versailleski“, pa se onda tako nerijetko i za „prvu“ Jugoslaviju – kraljevsku, za razliku od druge, socijalističke – kaže da je „versajska“.
Prema tomu „Trianonu“ (da skratim naziv ugovora) dotadašnja Kraljevina Mađarska „s pridruženim stranama“ od Karpata do Jadrana (prije svega „Trojednom kraljevinom Dalmacijom, Hrvatskom i Slavonijom“) ili, prema „Austrijsko-ugarskoj nagodbi“ iz 1867. godine točnije, mađarski dio „dvojne monarhije“ koji se žestoko opirao tzv. „trijalizmu“ jer bi po njemu ista monarhija postala čak i „trojnom“ – „mono-dvojstvo“, „tro-jedinstvo“ i druge takve brojčane kombinacije i akrobacije nemoguće su u matematici i logici, ali u politici tako su normalne da se bez njih ne može! –Mađarska je, dakle“ prema „Trianonu“, nakon mnogih stoljeća širenja, izgubila gotovo 70 posto „svojega“ teritorija i 60 posto „svojega“ stanovništva.
No, nije naše ni da likujemo ni da kukamo nad onim što se dogodilo Mađarskoj koja se gotovo službeno proglasila „Csonka Magyarország“ (čit. „Čonka Mađarorsag“, ne „Conka Mađaroršag“!) ili „Krnja Mađarska“, nego da kažemo kako je time utvrđen taj dio granice novostvorene države Južnih Slavena, koji i pored svih kasnijih političkih promjena i danas postoji. Ta je Država SHS „dobila“ Međimurje i današnje Prekmurje te dijelove Baranje, Bačke i Banata, ali je i izgubila dijelove Prekmurja do Kaniže, Baranje do planine Mečeka i Bačke oko Baje (tzv. „Bajski trokut“), kojima se nadala i koje je tražila, a dijelom već i zaposjela.
Za nas je ipak najvažnije da je tek s „Trianonom“ Međimurje bilo konačno i sigurno odvojeno od Mađarske i priključeno tadašnjoj Državi Srba Hrvata i Slovenaca. Sve poduzeto i napravljeno u tome kraju do toga časa – od vojničkog oslobođenja i narodne „rezolucije“ o odcjepljenju do iseljenja mađarskih optanata – bilo je samo „provizorij“, privremenost koja je ne u Zagrebu ili Beogradu nego u Versaillesu mogla biti izmijenjena ili čak ukinuta. Tek kad je mađarsko državno izaslanstvo u Trianonu stavilo (čit. moralo staviti) svoj potpis pod članke 41-44 mirovnog ugovora i njima se odreklo svih prava Mađarske na područja koja su joj u okviru Austro-Ugarske pripadala a u tome času bila u sastavu Države SHS, osloboditelji Međimurja mogli su konačno odahnuti i prestati razmišljati o tome što će biti ako se netko i Versaillesu ipak predomisli i zainati pa … !? A da su se Mađari tomu do posljednjega časa nadali, vidi se i po tomu što je parlament u Pešti ugovor ratificirao te time konačno prihvatio i potvrdio tek 21. srpnja 1921. Kolika je važnost i težina toga ugovora bila i još uvijek jest, pokazuje i činjenica što Trianonom određene i uspostavljene međudržavne granice barem na našem području, usprkos svim kasnijim političkim promjenama, još uvijek postoje.

P.S.
Ne znam tko je „povodom predmetne 150. obljetnice“ (!?) – „vjerojatno zbog nesigurnosti o točnom raspolaganju tim podatkom“ (!?) –napisao „odakle se i kamo kretao prvi svečarski vlak na toj [Kotoriba - Čakovec – op. a.] pruzi 24. travnja 1860. godine“, pa ga je sa zakašnjenjem od mjesec dana trebalo poučiti da je (u čemu?) „ipak prva bila Kotoriba, a ne Macinec!“ (Međimurje, 2874, 25. 5. 2010., str. 10.), ali znam da nitko, pa ni oni koji „znaju“ da je (u čemu?) „ipak prva bila Kotoriba, a ne Macinec“, nije napisao kako je i odakle prvi vlak, „kompozicija sastavljena [!] od 17 vagona“, došao u Kanižu – kopnom? vodom? zrakom? prugom iz Budimpešte koje još nije bilo?– da onda rečenoga dana „podvoz ‘Kaniža’ iz Kaniže sa jednim sborom svakog reda [koga ili čega drugoga nego mađarskih velikodostojnika!? – op. a.] prispie na Čakovečku postaju“ – preko Kotoribe ili mimo nje, nije rečeno. Što se mene tiče, raspolažem sigurnim i točnim podacima ne samo „o svečanom otvorenju iztočne željeznice Franjo-Josipove … i to samo krila od Kaniže do Pragerhofa“ (dakle ne samo od Kotoribe do Čakovca!), nego i o čitavom nizu drugih činjenica koje su morale postojati da bi moglo doći do spomenutog „svečanog otvorenja“ spomenute „iztočne željeznice“ – koja pak, očito, ne počinje u Kotoribi!. Dovoljno je spomenuti samo dvije sitnice – jedna je da je Društvo istočne željeznice 1858. godine „nečuveno brzom djelatnošću započelo graditi put od Poljčanah [blizu Pragerskog! – op. a.] do Kaniže“ kao prvu dionicu planirane pruge Pragersko-Budimpešta, i druga je da je već 29. listopada 1859. bila završena čakovečka dionica pruge tako da je na njoj i „pervi pokus učinjen bio“ (ne vjerujem da te „sitnice“ nisu registrirane u Muzeju HŽ-a iz Zagreba) – pa da se s malo pametnog razmišljanja lako sazna da je u Međimurju prvi put morala „cug-mašina fučnuti“ mnogo, mnogo prije 24. travnja 1860. i to ne u Kotoribi nego na suprotnome kraju Međimurja i onda Macinčarima, Pretetinčarima i Dunjkovčarima „fučkati“ mjesecima prije nego su je – naj se ne srdiju, ali kaj je, je! – mogli čuti i Kotoripčani.
Kritizirajući Hrvatsku televiziju, koja je u Kotoribi još jednom pokazala svoj odnos prema Međimurju i općehrvatskom jubileju vezanom baš uz taj kraj te potvrdila moje pretpostavke iz prvoga teksta o tome, samo usputno spomenuo sam samo u tome smislu samo to o Macincu. Mišljenje pak da nisam bio u pravu (u čemu?), trebalo bi pokazati i dokazati jačim argumentom od izvatka iz novinskog napisa u kojemu se Kotoriba ne spominje niti s „k“ a kamoli s „K“.