SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Ni sto deseta godišnjica – kao ni devedeseta godišnjica iz prošlotjedne „sitnice“ – nije ne-znam-kakav jubilej, ali svakako ne bi valjalo propustiti podsjećanje na treći dan mjeseca lipnja tisuću i devetstote godine Gospodnje, poslije Krista ili (poslije?!) nove ere (kako vam drago), to jest najkraće: 3. 6. 1900. Toga dana, naime – na blagdan Duhova, jedan od dvaju najvećih za kršćane – u Rimu je generalni ministar (takav je službeni naslov vrhovnoga poglavara Franjevačkoga reda, skraćeno „general“) o. Alojzije Lauer potpisao i objavio „dekret“ kojim je na području Austro-Ugarske dotadašnje „provincije“, kako se zovu teritorijalne jedinice Reda, preustrojio ili, drugim riječima, franjevačke samostane, kojih je bilo mnogo, rasporedio u šest djelom preuređenih, dijelom novoosnovanih provincija. Da bi se bolje razumjelo o čemu se radilo i zašto je do toga došlo, potrebno je samo nakratko osvrnuti se u ne baš blisku prošlost.
Franjevački red bio je formalno osnovan usmenim odobrenjem pape Inocenta III. danim 16. travnja 1209. Ivanu Bernardoneu, poznatijemu pod imenom Franjo Asiški. Naglo se proširio po tada poznatom svijetu, pa i po Panonskoj nizini – kasnije i po novootkrivenim kontinentima – i u mnoštvu njegovih članova i redovničkih zajednica s vremenom su se javljale ideje o njegovoj prilagodbi novim vremenima, mjesnim uvjetima i različitim tumačenjima njihovoga temeljnoga Pravila života. Malo-pomalo to je dovelo do podjele Reda na, blaže „konventualce“, strože „kapucine“ i „srednje“,„manju braću od opservancije“ (zaboga, ne od „opservacije“ jer što bi to fratri, držeći se svoga Pravila, morali „promatrati, opažati i provjeravati“?!?!)
Ta je podjela u XVI. stoljeću bila i službeno prihvaćena, no vrijeme i život nisu uopće, pa nisu ni za fratre tada stali. Među onima „srednjima“ (druge ovdje ostavljamo na strani) ponovno su se javljala različita shvaćanja, uvjerenja, ideje, želje i sl. pa se Red opet podijelio na tzv. opservante, reformate, rekolekte, diskalceate i druge, s izgledima za daljnje unutrašnje razjedinjavanje i slabljenje redovničke stege. Da mu vrati prvotno jedinstvo, papa Leon XIII. posebnom je odredbom 1897. godine objavio obnovu i ujedinjenje ogranaka pod prvotnim imenom Reda manje braće kojemu je dao današnju strukturu.
Franjevci različitih narodnosti u Austro-Ugarskoj smatrali su to dobrom prigodom da im se riješe i neki drugi veliki problemi. Prije svega, bio je to nacionalni ustroj njihovih teritorijalnih jedinica. Problem se najbolje vidi na slučaju redovnika u Hrvatskoj i Slavoniji. Sredinom XVII. stoljeća oni su se odvojili od mađarske Provincije sv. Marije i osamostalili se u Ilirskoj kustodiji i potom Provinciji sv. Ladislava Kralja. No već u XVIII. stoljeću, poslije istjerivanja Turaka iz Panonske nizine, ta je Provincija počela osnivati samostane i u mađarskome Podunavlju,ali se i mađarska Provincija sv. Ivana Kapistrana proširila u Slavoniju. Osim toga, na hrvatskom području samostane su imale i kranjska Provincija sv. Križa i Provincija Bosne Srebrene. Takva nacionalna izmiješanost ljudi s različitim jezicima, mentalitetima, kulturama, životnim navikama i potrebama, shvaćanjima redovničkoga pravila pa i pogledima na političke interese i „interese“ svojega naroda i drugim, i pored najbolje volje ili namjere pojedinca nije mogla biti bez loših posljedica za zajednički život u sabranosti i slozi.
Nije bilo malo i uglednih redovnika koji su to živo osjećali i iskreno željeli naći tomu lijeka. Na čelu takvih među hrvatskim franjevcima bili su „ladislavac“ o. Vendelin Vošnjak, danas časni sluga Božji kojemu se očekuje beatifikacija, i „kapistranac“ o. Rafael Rodić, kasnije prvi beogradski nadbiskup. Pogodan čas za to vidjeli su upravo u reformi Leona XIII. koju su sva petorica tadašnjih provincijala mađarskoga dijela Monarhije manifestativno odbila prihvatiti. „Reformatori“ su predložili vodstvu Reda preustroj provincija na nacionalnoj i regionalnoj osnovi, štosu i uprava Reda i Sveta Stolica prihvatile.
Tako je došlo do uvodno spomenute odluke prema kojoj je istoga dana bilo dijelom novoosnovano dijelom preustrojeno šest franjevačkih provincija u Monarhiji. Bile su to provincije sv Marije i sv. Ivana Kapistrana u užoj Mađarskoj, sv. Stjepana Kralja u Erdelju, sv. Križa u Kranjskoj i sv. Bernardina u Austriji te – kao treća po redu – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda. Toj posljednjoj pripala su 22 samostana u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji (a neki i izvan njih) i to: u Zagrebu, Varaždinu, Krapini, Ivaniću (Ivanić Kloštru), Koprivnici, Čakovcu, Virovitici, Cerniku, Vukovaru, (Slavonskom) Brodu, Šarengradu, Osijeku, Iloku, Požegi, Našicama, Kostajnici, Zemunu, Trsatu, Samoboru, Klanjcu, Karlovcu i Jastrebarskom.
Razumije se, takva – s pravom se može reći i sudbonosna – odluka nije mogla biti donijeta u uredu generala i samo naprečac, bez velikih i ozbiljnih priprema koje su obuhvatile, barem što se Čakovca i Trsata tiče, provjeru na terenu. Trsat su bez uspjeha svojatali Kranjci, a za Čakovec su se ogorčeno borili Mađari. Spor je bio okončan time da je sam general Reda, Austrijanac o. Alozije Lauer smatrao potrebnim osobno čuti kako se ovdje govori ne samo u crkvi nego i na ulici, u školi, u trgovini, u obitelji. Ono što je sam ovdje vidio i čuo, zapisano je potom u njegovoj odluci, na koju je, posebno u tome smislu, vrijedno podsjetiti i one koji se s njom slažu, i one koji za nju ne mare.

P.S. – Sasvim s pravom spominje se da je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919.-20. godine u pregovorima s Mađarskom i potpisivanju tzv. Trianonskog ugovora o miru (o tome u prethodnoj „sitnici“) kod određivanja pripadnosti Međimurja Državi SHS ili „Kruni sv. Stjepana“ važnu, navodno čak i presudnu ulogu odigrala mala zbirka međimurskih narodnih pjesama koju je Vinko Žganec izdao 1916. godine u Zagrebu. Svaka čast tomu, no teško je vjerovati da je samo taj, jedan jedini dokaz te vrste mogao biti dovoljan i presudan za odluku protiv koje su Mađari imali nesumnjivo jake povijesne argumente koje su uporno gurali u prvi plan. Manje se zna, a ukoliko se i zna, uopće se ne spominje da je dr. Jovan Cvijić, glavni stručnjak i savjetnik („ekspert“) jugoslavenske delegacije u Parizu za etnološka i nacionalna pitanja, među svojim argumentima za Međimurje ne na posljednjem mjestu imao i činjenicu da je Franjevački samostan u Čakovcu s Međimurjem i dijelom Prekmurja 1900. godine pripao Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, a ne mađarskoj Provinciji sv. Ivana Kapistrana. U tome svjetlu odluka franjevačkoga generala nikako nije –„sitnica“!