SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Iako nerado pišem o ljudima i događajima koji se na bilo koji način još „motaju koli mene“, ponekad ne mogu odoljeti napasti. „Napast“ u ovome slučaju je osamdeset peta godišnjica života te šezdeset peta – i koja više – godišnjica skladateljskoga djelovanja jednoga po rođenju, djetinjstvu i momaštvu našega, čakovečkoga i međimurskoga sugrađanina. No, kad bih spomenuo da je to Julije Makso Slavko Ljuboslav Kuntarić, građevinski inženjer i poznat specijalist za hidrosanitarne sisteme velikih razmjera, samo ponetko od najstarijih Čakovčana mogao bi pomisliti na moguću vezu s negdašnjim profesorom Preparandije Ljuboslavom Kuntarićem i ženom mu učiteljicom Olgom rođ. Petelka i – na tomu stati prije to provjeri.
Ipak, sve nas to ne bi trebalo zavarati jer riječ je o skladatelju Ljubi Kuntariću. On je uistinu bio rođen 20. lipnja 1925. u Čakovcu, tu završio „pučku“ školu i kao „đak putnik“ školovanje nastavio u realnoj gimnaziji u Varaždinu. Zbog nesretnih ratnih okolnosti, obitelj mu je 1941. godine morala napustiti Međimurje, pa je veliku maturu položio 1944. godine u Požegi. Bez obzira na ratne uvjete, „zbog neuhranjenosti“ – danas mu to nitko ne bi rekao! – bio je nesposoban za vojsku, ali ga je zahvatila mobilizacija i kao „đak vojnik“ prošao neki tečaj u Zagrebu i radio kao pisar u Okučanima. Nakon povlačenja prema Zagrebu – preko Osijeka i Mađarske!! – već je prve večeri iz vojarne u Černomercu pobjegao u kazalište i sutradan se u nevjerojatnim okolnostima upisao na Tehnički fakultet gdje su mu odmah bila priznata i dva semestra! No poštenjak kakav je bio i ostao, poslije rata je građevinarstvo studirao normalno od početka i studij završio 1951. godine kao oženjen čovjek: upravo na dan promocije žena Ljerka rodila mu je sina!
Prema tadašnjem sustavu zapošljavanja stručnjaka, moglo mu se dogoditi da ode na krajnji istok ili jug države, no sreća mu se nasmiješila: zaposlio se u „radnoj organizaciji“ Istarske vode u Opatiji i to ga je trajno – uz Međimurje i Požegu – vezalo i uz onaj kraj: još uvijek živi tamo i odonud kani otići samo „pod zemlju“. Kao vrstan stručnjak, sposoban voditelj velikih radova i uspješan direktor, iskazao se i potvrdio na bezbrojnim poslovima od uvođenja vodovoda u sobe opatijskih hotela do izgradnje velikih i složenih vodoopskrbnih sustava kakvi su vodovod Cres–Lošinj, kanalizacija Plitvičkih jezera, hotelski bazeni za plivanje i najpoznatija turistička naselja od Pule i Rovinja na zapadu do Cavtata i Bara na istoku te od Bleda i Varaždina na sjeveru do Mljeta i Brača na jugu, a među prvima se kod nas bavio uređajima za mehaničko i biološko pročišćavanje vode. Zbog premorenosti i problema sa srcem – Međimurci kažu koga srce dugo boli, dugo živi, i to se na njemu lijepo vidi! – već je dobrih četvrt stoljeća u zasluženoj mirovini – ali ne i u miru!
Taj dio Ljubinog životopisa malo je komu poznat, a ovdje je ukratko ispričan zato da se razumije dvojba opatijskoga gradonačelnika Axela Luttenbergera: „Ako je išta upitno (oko Kuntarića), onda je to pitanje je li bio veći inženjer ili skladatelj.“ A rekao je ne bez razloga: Ljubo se zaljubio u glazbu prije nego je i mogao pomišljati na matematiku i graditeljstvo. Glasovir je počeo učiti privatno sa sedam godina, a nastavio usporedno s gimnazijom u varaždinskoj Muzičkoj školi. Već je tada svirao u jazz-orkestru koji je izvodio njegove prve skladateljske pokušaje. U Požegi je nastavio još intenzivnije s glazbenom izobrazbom čemu je pripomoglo redovito orguljanje u franjevačkoj crkvi. Tamo i tada nastao je prvi njegov veliki „hit“, tango „Ti ni ne slutiš koliko te volim“; s velikim uspjehom pjevao ga je i na (državnom!) radiju tada „prvi glas“ zabavne glazbe Andrija Konc koji je svoju popularnost životom platio već u prvim poslijeratnim danima.
Redovito studirajući drugo i uzdržavajući se, uza skromnu stipendiju, prepisivanjem partitura i pisanjem aranžmana za orkestre, privatno je glazbene discipline svladavao kod Rudolfa Matza i, naročito, Albe Vidakovića koji ga je kao inženjera i obiteljskoga čovjeka privremeno usmjerio prema „šlagerima“ i zabavnoj glazbi. Zahvaljujući tomu, a ne lako svladavajući ideološke otpore „malograđanštini“, naglo je zabljesnuo na prvom festivalu zabavne glazbe „Zagreb ‘53“: obje prve nagrade dobila je njegova „Ta tvoja ruka mala“. Pjevao ju je Ivo Robić, opet prvak tadašnje estrade, a prihvatili su je svi koji su u njoj nešto značili.
Nemoguće je nabrojiti sve daljnje uspjehe toga skladatelja koji je i kakvoćom i količinom svojih „proizvoda“ (npr., više od 2500 raznovrsnih šlagera!) nadmašio mnoge profesionalce. Nema festivala na kojemu se nije pojavio, a s pedesetak njih odnio je poneku nagradu. U isto vrijeme bavio se i „ozbiljnom“ glazbom: skladao je koncertne pjesme, komornu glazbu, simfonijske skladbe, brojne dječje pjesme, nekoliko himni, petnaestak filmova, dvadesetak velikih scenskih djela. Ne kaže se bez razloga za njega da je „najbolji inžinjer među skladateljima i najbolji skladatelj među inžinjerima“.
Govoreći o njemu, ne smije se ne spomenuti i njegovih sedamstotinjak sakralnih skladbi gotovo u pravilu na liturgijske tekstove. Među rijetkima na vlastiti tekst sigurno je najpopularnija „O, daj mi snage, Bože moj!“ – malo ima zborova koji je ne pjevaju. Neka mi stoga bude dopušteno za njegovu osamdeset petu godišnjicu parafrazirati njega samoga: „O, daj mu snage, Bože moj!“

P.S.
Sluteći da će se na kraju to ipak morati dogoditi, čekao sam da urednik prekine javnu svađu, u najgorem smislu te riječi jer to više nije bila ni razmjena mišljenja, ni rasprava, ni kritika, ni polemika između jedne strane koja je nešto učinila javno i za javnost, i druge strane koja je, također javno i iz javnosti, iznijela svoje mišljenje, u ovome slučaju primjedbu na jedan podatak ili tvrdnju prve strane. Čitatelji ovih novina znaju o kome i o čemu je riječ, pa namjerno ne spominjem „stranke u sporu“, ali ne mogu ne postaviti pitanje oko kojega je sve počelo: je li ban Jelačić ukinuo kmetstvo u Međimurju? Tko je to uspio saznati iz silnih redaka pisanih s mnogo žuči, neka mi se javi: javno ću mu pohvaliti genijalnost! Pravo imaju oni koji mi se „hvale“ da su saznali tko nešto jest, kakve je škole završio, što je sve (navodno dobro i veliko!) učinio i što će još učiniti, kakve je zasluge već stekao i kakve će još steći i tako dalje te tko nešto nije, kakve škole nema, što dosad nije (pa ni najmanje!) učinio, ubuduće pak neka niti ne pisne – sve spušteno na razinu koja ni u boksačkom ringu ne bi ostala nekažnjena. A o banu Jelačiću – „kak o lanjskom snegu“!
Zato uredniku moje čestitke što je rekao „dosta“, i – mala zamjerka što to nije učinio odmah čim se vidjelo da postaje važno ne što netko kaže, čini i sl., nego tko je taj koji se to usuđuje reći, činiti i sl.