SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Kad bi u našem, modernom svijetu – onome koji se već dugim stoljećima hvali dubokim znanjem, širokom kulturom i visokom civilizacijom – sve bilo tako jednostavno kako si ljudi često (samo često, ne „često puta“!) bez razmišljanja zamišljaju, mnogo bi svega bilo mnogo jednostavnije. (Ne „puno jednostavnije“, jer da nije tako, bi li bilo „prazno jednostavnije“?) Bilo bi, na primjer, kao u biblijsko vrijeme kad su se zaratili Izraelci i Filistejci: da ne gube vrijeme čekajući opću bitku i smrt tko zna koliko ljudi, pobili su se David i Golijat, a odsijecanje glave jednomu čovjeku – makar većemu i jačemu! – značilo je da se njegova strana mora povući i – ratu je bio kraj. Ili: u antičko vrijeme Gaj Julije Cezar pošao je osvajati Afriku, pa mu se dogodilo da je, stupivši s lađe na kopno, zaorao nosom po pijesku na žalu ili, možda, čelom razbio kakav kamen, ali mjesto psovke ili jauka ispustio je uzvik „Grlim te, Afriko!“ i time je nepoznata zemlja bila osvojena za Rimsko carstvo. Ili: Cristobal-Krsto Colon-Kolumbo pošao je po papar i indijski čaj za kuhinju španjolskoga kralja; papra i čaja nije našao, ali se kralj zadovoljio i sitnicom od „Zapadne Indije“ na koju je njegovu vlast proširio Kolumbo samim tim što je bacio sidro na nepoznatoj karipskoj plaži. Svi su ti i takvi osvajači i osloboditelji bili ponosni na ono što su učinili.
Da, „tako vam je bilo nekoć“, mnogo prije Vinka Vošickoga u Koprivnici (Tko zna po čemu je bio poznat?) i bana Jelačića u Međimurju, ali vremena su se odavno promijenila, pa 1918. godine procedura oslobađanja Međimurja te njegova vraćanja i pripajanja Hrvatskoj nije bila tako jednostavna.
No, kad je to bilo konačno riješeno, dogodilo se nešto sasvim neočekivano, pa i apsurdno. Još prije raspada Austro-Ugarske i stvaranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba – nije isto što i Država Srba, Hrvata i Slovenaca koja će po Vidovdanskom ustavu biti Kraljevina SHS – u Hrvatskoj se počelo su razmišljati o proslavi tisućite obljetnice od stavljanja papine krune na glavu jednoga hrvatskoga velikaša i dostojanstvenika 925. godine, jer su time ugled i samostalnost Hrvatske u međunarodnim razmjerima bili podignuti na najvišu moguću razinu.
Prvi svjetski rat omeo je pripreme, ali raspad „tamnice naroda“ dao je novi poticaj za ostvarenje stare ideje. Posla su se prihvatili „prvi ljudi“ hrvatske znanosti i kulture, a podržavali su ih svi koji su „hrvatski mislili“, u prvome redu Hrvatski sokol i Hrvatska (tada još republikanska) seljačka stranka. No, dok su pripreme i proslave po mjestima bile „tema broj jedan“ za hrvatsko novinstvo, Međimurcima, 95-postotnim radićevskim HSS-ovcima, „njihove“ novine nisu napisale ni riječ. Stoga bi se moglo zaključiti da Međimurje nije slavilo kao Hrvatska kojoj je nedavno bilo „vraćeno“ i „pripojeno“. Pogrešan zaključak ipak ispravlja gotovo nezapažena naknadna kratka vijest: „I kod nas je u Čakovcu održana proslava hiljadugodišnjice hrvatskog kraljevstva jednom lampadom [bakljadom – V.K.], povorkom i misom na poticaj Hrvatskog Sokola. Mi [„Glasilo seljačke i građanske demokracije“ – V.K.] se ne upuštamo u kritiku te proslave, ali žalimo, da tako važna proslava nije proslavljena onako kako bi to moralo da bude baš ovdje – na granici naše države.“
Da se urednici i vlasnici novina, s političkom strankom kojoj su pripadali, ni na koji način nisu „upuštali“ u pripremanje proslave, to je očito. Da se jesu, to ne bi bilo prešućeno, a tada bi sigurno „tako važna proslava bila proslavljena onako kako bi to moralo da bude baš ovdje“. No važnije od same te činjenice jest zašto nisu? Odgovor na to pitanje dali su sami na dvije trećine naslovne novinske stranice pod sumnjičavo intoniranim naslovom „Zar proslava 1000-godišnjice?“
„Negdje oko 925 godine proglasi se hrvatski knez Tomislav kraljem, dok nema sigurnih istorijskih potvrda da li, od koga i gdje je bio krunjen za kralja,“ poučavaju Međimurce. Ipak: „Važnost kralja Tomislava je velika i za njegova vladanja zbivaju se mnogi važni događaji …“ pa je „dostojna proslava 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva“ opravdana. Ali – „danas, kad Hrvati imadu nakon toliko stoljeća svoju slobodnu narodnu državu, u kojoj su ujedinjeni svi Hrvati kao nikad dosada u istoriji, i kralja domaće krvi, trebalo je tu proslavu izvesti što potpunije i snažnije. Kod te proslave trebalo je da sudjeluje naš narodni vladar, državna vlast, parlamenat, sve kulturne ustanove, svi Hrvati bez razlike političkog uvjerenja, najbliža braća Slovenci i Srbi i svi ostali bratski slavenski narodi.“
Jesu li svi ti bili pozvani ili se pozvali na sudjelovanje u proslavi, ne vidi se iz teksta, ali jer nisu sudjelovali, jasno je „da je čitava proslava bila prava sprdnja i da će joj se smijati i Slovenci i Srbi“!! A kako i ne bi kad „srozala se čitava [središnja] proslava u Zagrebu, na ulične povorke i iluminacije, palenje krijesova, na korijandole, konfete i skakanje u vreći u Maksimiru i noćne pijanke u Trnju, pa glupave govore Rudice [dr. Rudolfa – V.K.] Horvata, koji … napada Svetozara Pribićevića, koji je za slobodu Hrvatske uradio više, no čitave legije šeprtlja kova jednog lošeg i savršeno lošeg istoričara Horvata.“ – Pa tko hoće, neka vjeruje!!
Na istoj, ako ne i nižoj razini „bila“ je i proslava u Varaždinu, a za čakovečku „zna“ se iz navedene vijesti napisane perom i rukom onih od kojih se to najmanje moglo očekivati. Ali – u politici ni to nije nemoguće.

P.S.
„U našim nezdravim prilikama“ – misleći na političko stanje u državi, priznaje isti tekst i tvrdi da „‘Hrv. sokol’, koji je pljunuo na zavjetnu misao sokolstva, tj. da jača i širi slavensku ideju ne može nikako biti pozvan, da slavi tako znamenitu slavu.“ Stoga zaključuje: „Kod čitave te nazovi-slave ne može sudjelovati ni jedan ispravan Hrvat, jer je ona pravo ruglo i sramoćenje dičnog imena kralja Tomislava [za kojega „nema sigurnih podataka“ itd., kako piše u istome članku!! – V.K.]. Gospoda, koja ju priređuju kipe mržnjom na našu današnju državu, a to ni najmanje ne taje. Vele, da ne će biti proslave u znaku monarhije, dakle će biti u znaku republike, to bar svatko razumije. Ljudi kojim naturuju školskoj djeci arke, na kojima se zove u pomoć majka božja (!) [! – V.K.] da nas očuva od propasti, doista su sve prije no ispravni Hrvati.“
Od koga je god bilo – a bilo je – nije bilo malo!