Kolumne 01.07.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:40.

Čakovec je (ipak) dostojno proslavio!

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Prije osamdeset pet godina Hrvatska – onakva kakva je bila i u položaju u kakvome je bila: okrnjena i podijeljena na pet oblasti – slavila je tisućitu godišnjicu hrvatskoga kraljevstva. U njoj i u odnosu prema toj proslavi Međimurje je bilo u specifičnom položaju: 1918. godine oslobođeno i pripojeno „majci zemlji Hrvatskoj“, bilo je uskoro uključeno u Mariborsku oblast (koju takva hrvatska proslava nečega na Duvanjskom, ne na Gosposvetskom polju teško da je imalo zanimala), a sada, tj. 1925. godine, putem novina koje su, navodno, bile njegove i njemu namijenjene nije ni čulo odnosno pročitalo da se priprema nekakva proslava, pa i ona u Čakovcu. Tek nakon održane proslave to samozvano „Glasilo seljačke i građanske demokracije“ oglasilo se s visoka: „Mi se ne upuštamo u kritiku te proslave, ali žalimo, da tako važna proslava nije proslavljena onako kako bi to moralo da bude baš ovdje – na granici naše države.“
Tako je to izgledalo „iznutra“, u očima onih koji su Međimurje oslobađali i pripajali Hrvatskoj. Izvana pak ili sa strane, iz Prekodravlja, ta je proslava izgledala ovako:
Proslavu jedinstvenoga jubileja pripremio je „Hrvatski sokol“ u Čakovcu na poziv Braće Hrvatskoga zmaja. Svojevrsna predigra toj proslavi bio je susret čakovečkih i varaždinskih sokolaša u Nedelišču. U to se međimursko mjesto 30. lipnja 1925. popodne kolima dovezlo kojih 80-ak članova i članica varaždinskog „pješačkog“ Sokola, a konjanici su za njima došli jašući. Tu su ih dočekali domaća vatrogasna glazba i čakovečki „sokolaši“ koji su ovamo prije stigli, kako se po njihovome reklo, „hodnom vježbom“, a po domaćem „tak kak i cesar gda ga prime“, t.j. pješice. U početku im je zasmetalo malo kiše, ali je ubrzo prestala, pa su sokoli na jednoj zgodnoj ravnici usred mjesta izveli javni prikaz „prostih“ vježbi članova i članica. Uz to su i varaždinski konjanički „sokolaši“ pokazali što je „figurativno“ jahanje.
O sokolskom pokretu općenito, posebno o hrvatskom nacionalnom sokolstvu govorio je čakovečki „starosta“ dr. Ante Odić, kojega su s velikim zanimanjem slušali ne samo „sokolaši“ nego i velik broj domaćih ljudi. Kraj javne vježbe razvio se u „srdačnu“ veselicu, a „štimungu“ je pridonijelo i neumorno „igranje“ vatrogasne glazbe. Sve je bilo poticaj da se i u Nedelišču počelo razmišljati o osnivanju mjesne organizacije Hrvatskoga sokola.
O samoj proslavi u Čakovcu najbolje je i najjednostavnije prenijeti novinski izvještaj jednoga „Čakovčanca“, ali objavljen u ne-čakovečkim novinama. Prema njemu sve je bilo sasvim drukčije nego „bi to moralo da bude“ prema „zamisli“ onih koji se, očito, nisu ni trudili nešto oko toga zamišljati. Dakle:
„U subotu na večer dne 4. o. mj. [srpnja 1925. – V.K.] krenula je povorka Hrvatskih Sokola, sa pratnjom glazbe, uz gruvanje mužara iz slavnoga Zrinjskoga grada u samo mjesto. U povorci je sudjelovalo brojno građanstvo te jedna četa domaće posade 8. konjičkoga puka. Grad je bio okićen narodnim [„Crven-bijeli-plavi – to je barjak pravi!“ pjevalo se. – V.K.] i državnim [nije bilo isto: „Plavi-bijeli-crven – to je barjak drven!“ pjevalo se. – V.K.] barjacima, a mnoge kuće su bile ukusno iskićene i rasvijetljene, što dokazuje razumijevanje građanstva za ovaj rijetki, ali slavni doživljaj naroda hrvatskoga. Povorka je prošla kroz sve glavnije ulice Čakovca, te je svagdje srdačno dočekana.
Hrvatski Sokol je o ovoj proslavi obavijestio i pozvao sve državne urede, vojsku i društva, koja su se odazvala pozivu priređivača.
U nedjelju dne 6. o. mj. služili su č. o. Franjevci svečanu misu zahvalnicu. Za vrijeme mise održao je č. o. Feliks Gretschl prigodnu propovijed, te je govorom punim zanosa i domoljublja rastumačio prisutnima značenje proslave. Pozvao je prisutne da se oni sami, a i svi njihovi s kojima u dodir dođu, spomenu naših slavnih djedova, koji su Hrvatsku državu osnovali i uzdržali kroz više od 1000 godina. Pozvao ih je, da i oni kao potomci tih slavnih pređa svojim radom, životom, bogobojaznošću i ljubavlju spram domovine i bližnjega porade za ljepšu i bolju budućnost svoga naroda, da tako prenesemo slavnu uspomenu naših pređa na naše potomstvo, kojima neka Bog udijeli, da proslave još slavnije 2000. godišnjicu Hrvatskog državnog života. [!! – V.K.]
Misi zahvalnici su prisustvovali uz priređivače izaslanici civilne i vojne vlasti, domaća društva, te mnogobrojno građanstvo i seljaštvo.
Tako je Čakovec na čelu sa svojim Hrvatskim Sokolom kao priređivačem dolično proslavio 1000-godišnjicu uz prisustvovanje vojnih i građanskih lica te seljaštva.“
Tako, je, dakle, prema onoj „Neka se čuje i druga strana“ velika proslava velikog jubileja u Čakovcu prije osamdeset pet godina protekla gledana s drugoga, suprotnoga stajališta. Razumije se, pitanje je što je točno: da je proslava bila „ispod svake kritike“ odnosno niti kritike vrijedna, ili da je bila „ dolična“ veličini i značenju onoga što je bilo slavljeno? Čak i da se uzme u obzir nekakva sredina između jednoga i drugoga, stvar ne bi bila zanemariva: pokazivala bi da se Međimurje, usprkos svemu, osjećalo dijelom slavljeničke Hrvatske. No, ako se i to zanemari, još uvijek nije nevažno što su „Varaždinci – domovine sinci“ dopustili da im se kaže : „Nadamo se da će i grad Varaždin, koji dopunjava mnogo stranica slavne hrvatske povijesti, jednakim zanosom i učestvovanjem [istaknuo V.K.] građanstva, seljaka, i svih društava, te predstavnika građanske i vojne vlasti, proslaviti 1000 godišnjicu dne 12. o.mj.“ Jesu li – a jesu! – to prelazi okvire ove „sitnice“, ali da to o Čakovcu mnogo govori – govori!!.

P.S. Gore spomenuta povorka kroza sve glavnije ulice Čakovca podsjetila me da vas pitam: znate li što znači ili što jest glavno? Pa onda da pitanje proširim na maksimalno, minimalno i optimalno. Naročito kad se sve to međusobno poveže tako da glavno i maksimalno ili minimalno može – ali ne mora – biti i optimalno?! Ne sumnjam u vaše znanje, ali vas – ne bez razloga – podsjećam: glavno je „najvažnije“, maksimalno znači „u najvećoj mjeri, do krajnje granice“, nasuprot tomu minimalno je „najmanje moguće, najsitnije“, a optimalno je „najbolje, najviše, na najprihvatljiviji način“. To je valjda jasno i to smo, nadam se, riješili.
No, prava pitanja tek slijede: ako nešto već jest glavno, može li nešto drugo biti još „glavnije“ i tako tjerati do „najglavnijega“? A ako ovo posljednje jest „najglavnije“, je li ono prvo uistinu „glavno“? Jednako tako treba razmisliti može li nešto biti maksimalnije od onoga što kao maksimalno već jest najveće? Ili najminimalnije – nije li to manje od najmanjega što zapravo znači ništa, a to se može i matematički dokazati?! Ako je nešto optimalnije od optimalnoga, nije li to isto što i „traženje kruha iznad pogače“? A koliko puta čujemo ili čitamo, na primjer, o najminimalnijim zahtjevima, najmaksimalnijim uspjesima, najoptimalnijim rješenjima i sličnome?!. Zato nam valjda, opet na primjer, zahtjevi, uspjesi i rješenja jesu takvi kakvi jesu!

Izvor: 2879