SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Prije dva-tri tjedna podsjetio sam u ovoj rubrici kako oni od kojih se to najmanje moglo očekivati – bili su, naime, (neki vrlo utjecajni) osloboditelji Međimurja od mađarske vlasti 24. prosinca 1918. i njegovi priključitelji „majci zemlji Hrvatskoj“! – 1925. godine ne samo da sami nisu slavili tisućugodišnji jubilej hrvatskoga kraljevstva niti su se priključili onima koji jesu slavili, nego su im se čak protivili i njihovu proslavu izvrgavali ruglu. Koliko nisu bili u pravu i kako nisu imali podršku ni drugoga ni međimurskoga naroda, vidjelo se po svečanosti kojom su se Čakovčani prije osamdeset i pet godina pridružili prekodravskim slavljima, uključujući i središnju proslavu u Zagrebu.
Ako se tomu doda da se u Međimurju dogodilo nešto čega nadaleko i naširoko oko njega nije bilo, što su međimurske novine dosljedno prešutjele svojim čitateljima – bila je to izgradnja kapele u Gibini (tada u župi i općini Štrigovi) i njezina posveta „na spomen 1000-godišnjice hrvatskoga kraljevstva“ – ovaj se kraj, iako uključen u Mariborsku oblast i prema tomu upravno-politički odvojen od ostalih hrvatskih krajeva, dostojno uključio u općenacionalnu proslavu velikog i rijetkog jubileja.
No, dok su kritikanti i kritizeri neopravdano smatrali da se taj hrvatski jubilej mora slaviti sa Slovencima i Srbima na čelu sa zajedničkim kraljem „narodne krvi“ – sami nisu učinili baš ništa da ih privuku i pridobiju za to – i proslavu samoga hrvatskoga naroda izvrgavali su najprost(ačk)ijem ruglu, propustili su za to iskoristiti nešto u čemu su mogli, svakako samo djelomično, imati pravo. U okviru nacionalne proslave, naime, koja je bila dugo i ozbiljno pripremana, bila je izdana u svakom pogledu – po sadržaju, formatu, debljini i težini – neobično velika zanimljiva knjiga. Naslov „Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925 – 1925“ dovoljno jasno govori što bi joj sadržaj trebao biti, a dobrim dijelom i jest. Ima dva izrazito različita dijela: na CXXVI stranica obrađene su, kao zasebne cjeline, povijesti Hrvatske za različitih vladara, posebno „za vlade Karađorđevića“, zatim Bosne i Istre te hrvatske književnosti i razvitka hrvatskoga jezika, a na 298 stranica nalazi se ono što je naslovom knjige označeno.
I dok piscima prvoga dijela treba odati priznanje za stručnost, temeljitost i cjelovitost, drugi dio daleko je ispod razine koja bi zaslužila takvu ocjenu. Premda su nekoliko tisuća imena dijelom enciklopedijski, dijelom leksikonski „obrađivali“ i za knjigu pripremali poznati i za to kvalificirani ljudi, među podatcima ima previše znakova površnosti, nedovoljne pažljivosti, neujednačenoga kriterija i, vjerojatno, rada na brzinu. Neka bude dopušteno letimice, s moje strane dobronamjerno, spomenuti samo nešto od onoga što su spomenuti kritikanti i kritizeri mogli obilato iskoristiti da im je bilo stalo do ozbiljnosti i istine a ne samo do politikantstva i strančarenja.
Da ima pogrješaka – autorskih, uredničkih, tiskarskih i korektorskih, uz malo ozbiljnosti i sabranosti lako izbježivih – upozoravaju već napomene u predgovoru i dodani listić, ali da ih ima mnogo više nego se iz tih upozorenja može zaključiti, brzo će se uvjeriti svatko tko će u knjigu zaviriti. Da je netko umro nekoliko desetaka godina prije nego se rodio, da je netko nešto napravio ili postigao već u ranoj dječjoj dobi ili pak da mu se to dogodilo nekoliko desetaka godina poslije vlastite smrti, da ima premještanja u vremenu i prostoru – sve to nije nikakva rijetkost. Petar Berke navodno se rodio u Legradu i tamo je umro, iako ni jedno ni drugo nije bilo baš tamo gdje je samo proveo dobar dio života; „naš“ pjesnik Nikola Pavić rodio se u Zagrebu, i to dvadeset godina prije nego mu u krsnome listu piše; Đuro Rakovac, otac poznatoga „ilirca“ Dragutina, „rodio se u sv. Tomašu u Međumurju“ a na nama je da pogodimo je li se tada Međimurje protezalo do Sv. Tomaža u Štajerskoj ili je „narečeni Đurek“ bio iz Domašinca koji se u davnini nazivao Tomašovec (poput Draškovca, Vidovca ili Ivanovca); sestra Ivana (pl. !) Zajca Albina, rođena 1867. (36 godina poslije brata),umrla je 1879. (s dvanaest godina?!) i to nakon duge pjevačke karijere s brojnim gostovanjima po opernim kućama i carskim dvorovima uz koju ili poslije koje „pomno je odgajala brojnu svoju djecu“, i tako dalje. Ako se tomu doda da među hrvatske „zaslužnike“ spadaju, na primjer, Primož Trubar i dr. Milan Vidmar („među prvacima hrv. šahista“!), nije čudno što je takvo „priznanje“ dobio još jedan „naš“ čovjek; prepisujem ga:
„MARGITAJ JOŽE. Rodio se 9. III. 1854. u Čerenčocu u zaladskoj županiji. Učitelj u Selinama i Čakovcu, gdje je postao učitelj preparandije. Izdao je : ‘Dobre knjige’ (1885.), ‘Mali katekizam’ (1886.), ‘Veliki katekizam’, ‘Hrv. gramatiku za Ugre’, ‘Hrv.-Ugar’, ‘Ugar.-hrv.’ [rječnike – V.K.] (1901.). Od god. 1892. izdavao je novine ‘Muraköz – Međumurje’ na hrv. i mađar. jeziku, a u isto vrijeme izdavao je ‘Međumur. kolendar’.“
Ne znam što je na to rekao dotični, rođen kao Jože Majhen u Črensovcima, a učiteljevao u Selnici i Čakovcu pravim imenom Margitai József, koji je kao bjegunac pred „Horvatima“ tada u Mađarskoj tvrdio „Nem, nem, soha!“ t.j. da nikad ne će priznati Trianon jer mu je oduzeo nadu u povratak, ali, koliko znam, oni koji nisu priznavali 1000-godišnjicu hrvatskoga kraljevstva nisu rekli ništa. A mogli su i – morali su, ako ne više, onda barem upozoriti na niz netočnosti o čovjeku kojemu je životni cilj i posao bio – odhrvaćivanje Međimurja! Ali oni su imali druge brige jer su se bavili sličnim poslom!

P.S. Spominjanje sestre poznatoga skladatelja – usput rečeno: ili nije bila rođena kako piše, nego bliže svojemu glasovitomu bratu, ili nije umrla gore označene godine, nego mnogo kasnije, ili nije imala dugu pjevačku karijeru, ili nije odgajala „brojnu svoju djecu“ – podsjeća me na velikoga, znamenitoga i zaslužnoga, netko bi rekao istaknutoga, Ivana Zajca (1831. – ____). Priznajem mu plemstvo – i ono formalno, naslijeđeno, i ono duhovno, iskazivano životom, djelovanjem, stvaranjem. Znam da za ovo drugo svijet ne mari, ono prvo spominje mu se atributom „plemeniti“ ili kraticom „pl.“. Osim takvih, „plemenitih“, najnižih na ljestvici plemstva, postoje i drugi, viši pa i vrlo visoki stupnjevi: baruni, markizi, grofovi, knezovi, a valjda i drugi. I zanimljivo je: nitko „ne zna“ da je, na primjer, Josip Jelačić bio barun, da je Franjo Krsto Frankopan bio markiz, da je Petar Zrinski bio grof i tako dalje, ali svatko „zna“ da je Ivan Zajc bio „plemeniti“. I dok se nekomu lomi jezik kad izgovara neku složenu riječ, u slučaju toga Ivana Zajca jezik bi se svakomu slomio kad ne bi izgovorio „plemeniti“. I to baš samo za njega, a ne i za druge, na primjer, Đuru Arnolda, Dragutina Čačkovića, Otona Frangeša, Petra Preradovića, Franju Žigrovića, i tako dalje. Znade li itko zašto?