SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Na nastanjenom djeliću ukupne površine svemirske kuglice zvane Zemlja postoji država, jedna od njih ukupno gotovo dvjesto, u kojoj se većina stanovnika hvali, ili barem priznaje, ili barem izjašnjava, ili barem dopušta da bude smatrana i pribrojena mnoštvu vjernika – vjernika valjda u smislu vjere u Boga, za razliku od vjere u nešto što nije Bog. Ta većina nije takva kakva se, genijalno izračunata i matematički formulirana, ponegdje izražava sa „25 % X + 1“!
Odnekud mi se poznatom čini ta formulacija, ali – budući da nisam ni manjinski, a kamoli većinski vlasnik nečega, a ruku ne podižem glasujući „za“ nešto ili „protiv“ nečega (jer me nitko ništa ne pita) nego samo da dohvatim neku knjigu s police –ostajem kod spomenute države. U njoj i statistike kažu da ta vjernička većina iznosi više od osamdeset posto. Od te više nego osamdesetpostotne većine više od osamdeset posto ljudi pripada zajednici koje se jedan predstavnik sjetio da bi i tolika masa stanovnika mogla iznjedriti nekoga sposobnoga itd da bude dobar predsjednik, takav kakvoga država treba i zaslužuje. Vjerojatno je čovjek mislio: ako stranka koja ne okuplja ni 6,4% stanovništva – da se ne spominju i samostalni, izvanstranački kandidati – ima potencijalnoga dobroga predsjednika, možda je postotak vjerojatnosti da se takav nađe veći u masi većoj od 64% (šezdeset i četiri posto) stanovnika? S programom koji ionako svi ističu: biti dobar, pošten, marljiv, brižan, poduzetan, osjetljiv za tuđe nevolje, zauzet za opće dobro, itd., itd.?
Ne može! – složno je zaorilo sa svih strana. – Nećemo, ne treba nam Crkva u politici; vjera neka ostane iza crkvenih vrata!
A politika u Crkvi i crkvi? –
Eee, to je druga stvar, demokratsko je pravo politike da uđe i tamo, pa kad se bude birao župnik, biskup i papa, kad se bude nešto naređivalo ili zabranjivalo vjernicima poput celibata i abortusa, kad se bude prihvaćao ili odbacivao neki nauk, kad se bude odlučivalo hoće li netko biti proglašen blaženim ili svetim – može li i smije li to biti bez politike,čak i one politike koja se odriče vjere i Crkve?
Eh, tu smo! Zato što je to tema današnje „sitnice“, a ne tamo neki izbori u tamo nekoj državi u kojima bi netko trebao ili mogao računati s tolikim postotkom glasova od tolikoga postotka stanovništva! Mislim naime – usprkos obuzetosti predizbornom trkom dvanaestorice međusobno nepomirljivih rivala i bezobzirnih konkurenata zvanih kandidati za predsjednika države – da se ne bi smjelo zaboraviti jedno upravo takvo miješanje politike u Crkvu i crkvu koje se dogodilo upravo ovih (sigurno hladnijih) jesensko-zimskih dana prije dvjesto i dvadeset godina kojega je (ako ne više, onda svakako) jedna posljedica ostala do danas.
U ono, dakle, sad već davno prošlo vrijeme XVIII. stoljeća koje povijest označava „epohom prosvjetiteljstva“, pojavio se opći kulturni pokret protiv „dogmatizma“ i za pobjedu „zdrava, kritičkog razuma“. Prosvjetiteljstvo je bilo začeto u Engleskoj i iz nje se vrlo brzo proširilo po Europi; najveći domet postiglo je u Francuskoj, no ni tadašnje Pruska i Austrija nisu mu se niti htjele niti mogle odupirati. Već glasovita carica i kraljica Marija Terezija (vladala 1740. – 1780.) bila mu je vrlo sklona, a daleko ju je nadvisio sin joj Josip II. (1780. – 1790.). Ovdje ostavljamo po strani ostalo čime se bavio – bavio se „svim i svačim“ – jer nas zanima samo ono što se tiče Međimurja, u kojemu su tada bila dva samostana – stari pavlinski u Sv. Jeleni i novi.franjevački u Čakovcu – te jedanaest župa sa sjedištima u Belici, Maloj Subotici, Mihovljanu, Nedelišču, Podturnu, Prelogu, Selnici, Sv. Martinu na Muri, Sv. Jurju na Bregu, Sv. Jurju u Trnju i Štrigovi.
U nastojanju da vjeru i Crkvu podvrgne pod svoju vlast, poslije Družbe Isusove koju je papa Klement XIV. ukinuo 1773. godine, Josip II. je 1786. raspustio sve pavlinske samostane, pa i onaj međimurski, a redovnike je namjeravao namjestiti kao župnike po župama koje je namjeravao osnovati dijeleći prevelike postojeće na manje. Očekivalo se da će i franjevce zadesiti ista sudbina, pa je mihovljanski župnik Luka Fényesi htio iskoristiti priliku i zatražio od državnih vlasti da ih do tada premjesti u Sv. Jelenu, a njemu dopusti da se s kapelanom preseli u njihov samostan u Čakovcu koji se nalazi u prostornom središtu njegove vrlo velike župe!! Franjevci se nisu htjeli prepirati s njim, nego su predložili podjelu te velike župe na dvije od kojih će u jednoj ostati rasterećen župnik, a drugi su spremni oni preuzeti.
Car, doduše, jest osnovao deset novih župa – Dekanovec, Donja Dubrava, Draškovec, Goričan, Gornji Mihaljevec, Kotoriba, Legrad, Macinec, Sveta Marija i Vratišinec (od Raskrižja se odustalo) – i povjerio ih bivšim pavlinima, a što se tiče franjevaca u Čakovcu, ne samo da ih nije „istjerao“ u Sv.Jelenu, nego im je još i povjerio župu koju je preselio iz Mihovljana u njihovu crkvu sv. Nikole Biskupa. Ocijenivši tu naredbu korisnom i u interesu Crkve, proveo ju je biskup Maksimilijan Vrhovac počevši taj posao u Čakovcu 8. studenoga 1789. i dovršivši ga ubrzo u ostalim župama. I dok se zna da je car neposredno prije smrti opozvao sve svoje brojne reforme, ta je ostala nedirnuta sve dok nove okolnosti nisu zahtijevale nove promjene.
Župljani svake od novoosnovanih župa najbolje znaju što su dobili takvim jedinstvenim zahvatom politike u crkvene prilike. Zato može svatko o caru misliti što hoće, ali za tako krupnu „sitnicu“ treba mu zahvaliti barem podsjećanjem na nju.