SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Za pet dana, u nedjelju 13. ovoga mjeseca i ove godine, završava proslava četiriju velikih jubileja koja je počela 18. svibnja prošle godine u Čakovcu. Jubileji se odnose na osamsto godina od osnivanja Reda manje braće ili, nama uobičajenije, Franjevačkoga reda, tristo i pedeset godina od dolaska franjevaca ovamo, dvjesto i dvadeset godina otkako je Čakovec dobio župu i, napokon, deset godina otkako je ta čakovečka župa, dugo jedna i jedinstvena za veliku okolicu i zato brojčano i prostorno već prevelika, bila podijeljena na šest manjih; time su bile osnovane župe u Ivanovcu, Mačkovcu, Pribislavcu, Šenkovcu i ona na „Jugu“ Čakovca, pa je to i njihov jubilej.
Prvi od tih četiriju jubileja može se smatrati općesvjetskim jer franjevci – bez ogranaka zvanih konventualci i kapucini (najbliži su nam u Novome Marofu i Varaždinu) – sa svojih 146 teritorijalnih jedinica i 3020 samostanskih kuća u 103 državama pokrivaju zapravo čitav nastanjeni svijet.
Ostala tri jubileja izrazito su naša, posebno čakovečka; zato su i bili naveliko proslavljani i na različite načine obilježavani upravo u Čakovcu. Time je bilo podsjećano kako su za protekla tri i pol stoljeća stotine franjevačkih svećenika i nesvećenika – od prvih dana njihova boravka ovdje oslovljavanih i prepoznavanih sa „pater“ ili „fra“, samo rijetko i izuzetno sa „gospon Velečasni“ – gotovo nemjerljivo pridonosile svestranom napretku mjesta i kraja. Izbrisati to iz prošlosti značilo bi povijest grada i kraja bitno osiromašiti često i za njezine najvrednije dijelove. Zato je proslava tih jubileja bila sasvim na mjestu, ali koliko je god bila opravdana i potrebna, ne može trajati vječno, pa je već na njenom početku bilo odlučeno da će joj kraj biti spomenutoga 13. prosinca 2009.
Sve je to lijepo, no čini se da u vezi s tim nešto nedostaje – jedna sitna „sitnica“ o kojoj se za ovih osamnaest jubilarnih mjeseci nije čula niti riječ, o kojoj ni mnogi fratri ne znaju ništa, ostalo pučanstvo zna još manje od toga, a povjesničari, ako i znaju nešto, šute i skrivaju kao zmija noge. Tu „sitnicu“ čini odgovor na pitanje: zašto baš trinaestoga prosinca završna svečanost? Mjesec prosinac još kako-tako, ali zašto baš trinaesti kad se zna kako i koliki ljudi zaziru od toga broja? (Svojevremeno sam u jednom hotelu ušao u tuđu sobu jer sam u polumraku odbrojavao vrata od 11 dalje i nisam primijetio da nema sobe s brojem 13 – navodno zato što nitko ne bi htio spavati u njoj!!)
Odgovor daje „priča“, ali „sto posto“ istinita priča. Počela je 14. (ne nesretnoga 13.!) rujna 1699. Toga dana u Čakovcu, zabilježio je župnik u Mihovljanu, požar je za nekoliko sati uništio 54 (pedeset i četiri!) kuće – je li ih uopće bilo više? – a s njima i drveni samostan i crkvicu te sve što je u njima bilo. Netko od mještana možda je potom napustio Čakovec, ali franjevci su odlučili ostati i to svakako ne pod vedrim nebom nego u nanovo podignutom zidanom samostanu. Siromasi, sada još i nesretni kakvi su bili, za pomoć su se obratili tadašnjem vlasniku Čakovca i Međimurja markizu (s pet imena) De Prye. To je bilo normalno i toga se svatko mogao sjetiti.
Ne samo bogat i moćan nego i pametan i dobrostiv feudalac odmah se pokazao spremnim pomoći ljudima u nevolji i sagraditi novi samostan i crkvu, a valjda i još koju kuću nekomu, ali – sada dolazi „štos“ koji je trebalo smisliti! – ne na starome, očito „nesretnome“ mjestu nego negdje drugdje! On bi dakle preselio Čakovec – nažalost u sačuvanim dokumentima nije zabilježeno kamo; možda zato što u nevolji nitko nije mislio na drugo nego samo na pomoć kakva i od koga god bila. Franjevce, naivne ili ne ali u nevolji, nije bilo teško nagovoriti da primamljivu ponudu brzo i lako prihvate, I kad su dogovori o tome, zbog velike potrebe ubrzo došli u fazu da prijeđu u ostvarivanje, fratri su „quomodo nescitur – ne zna se kako“ saznali da novo zemljište ne pripada gospodinu markizu nego – susjednoj braći pavlinima!!
Ne zbog njih, pavlina, nego zbog poštenja, franjevci su u posljednji čas povukli pristanak pa sami počeli skupljati milodare za gradnju samostana na vlastitome zemljištu. Mnogo im je pomoglo što su uspjeli aktivirati lijep iznos od šesto ugarskih forinta koje im je baš za tu namjenu još 1686. godine oporučno ostavio Adam Zrinski. Još jedan veliki dobrotvor, „velemožni gospodin“ Franjo de Rüestarff, također im je ostavio oko petsto rajnskih forinta – ukupno dovoljno da bude „dana 4. rujna 1792. godine Gospodnje položen prvi kamen za ovaj samostan (leži ispod praga samostanskih vrata koja gledaju prema trgu)“, kako bilježi kronika.
Usprkos burnim vremenima – velika buna Franje Rákoczyja nije mimoišla ovaj kraj – gradnja je tako napredovala da je „u južnome dijelu zgrade bilo uređeno nekoliko soba, i za gvardijanata mnogo poštovanoga oca Melkiora Nemčeca braća su se počela u njih useljavati 1704. godine na blagdan sv. Lucije Djevice i Mučenice“, baš 13. prosinca. Kroničar nije zapisao je li taj dan bio odabran slučajno ili namjerno, no dopušteno je vjerovati da fratri nisu mnogo razmišljali o trinaestom, nego su se useljavali čim je to bilo moguće. Sigurno je da su tada oko samostana počele nicati i druge kuće – nešto kasnije bit će podignuta i crkva – i može se reći da su franjevci svojim povratkom na staro mjesto spasili Čakovec od preseljenja neznano kamo.
Eto, ulazak prvih franjevaca – šestorice otaca svećenika i jednoga brata nesvećenika – baš trinaestoga dana mjeseca prosinca 1704. u novo zdanje, koje još danas ponosno stoji usred grada, očito nije bio nesretan. Vrijedi onda „riskirati“ pa se toga sjetiti – makar i trinaestoga dana mjeseca prosinca 2009. godine!