SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Kad već nisam mogao onda i onako kad sam i kako htio – a tako je bilo i s drugima koji su također htjeli pa dalje od dobre namjere nisu stigli – osjećam se obvezanim barem na kraju ove godini podsjetiti na čovjeka kojemu su „Međimurske Novine“ prije ravnih devet desetljeća, na sam Božić 1919. godine, pod naslovom „Jedan mahnitac“ posvetile i ovakve riječi:
„Ima među nama jadan [! – jedan?] čovjek, koji je kao cilj svome životu postavio, da spletkari pod svaku cijenu i bezprestano. I protiv svakoga. I nameće se cijeloj javnosti za moralnog sudiju. Nema gotovo nijednog istaknutijeg čovjeka, ni jedne institucije, zavoda društva i staleža, kojeg već nije uzeo na nišan. I čini to s takvom pozom, kao da je uvjeren, da čini potrebno i korisno djelo. Što više, o tome uvjerava i druge.
Ima li koga, tko ga ne pozna? Kome već nije zapelo oko za onu glomaznu i ugojenu masu pokritu redovničkom mantijom, što sa žmirkavim očima, koje vrebajući vire iz nabuhlih obraza, gega po našim ulicama, podmuklo ntuškajnći [! njuškajući?] okolo i tražeći materijal, s kojim će razigrati perverznu svoju inkvizitorsku maštu. Tko da ne pozna Oca Kapistrana Gecia, franjevca i pisca prljavih notica u ‘’Slobodnom Građaninu’’?...“
Već se iz toga uvodnoga dijela povelikoga članka dovoljno jasno vidi kakvim se pogrdama na tri četvrtine stranice velikoga novinskoga formata nepotpisani pisac nabacuje na jednoga čakovečkoga franjevca koji, doduše, nije bio nikakav mršavko, ali je njegova gotovo atletska pojava uspravna držanja i čvrsta hoda bila daleko od „glomazne i ugojene mase“, a njegova obljubljenost kod školske djece, kojoj je bio „kateheta“, i njihovih roditelja te ostalih župljana, s kojima je dolazio u „službeni i neslužbeni“ dodir, već je sama sobom demantirala novin(ar)ske tvrdnje o njemu. Takve suprotnosti dovoljan su razlog da se osvrnemo i na „sitnicu“ nazivanu navedenim imenom – o. Kapistran Geci.
Rodom je bio iz Varaždina, u Beču je stupio u Franjevački red i bio zaređen, 1897. godine nije prihvatio reformu Reda pa je ostao tzv. „črni frater“ i 1900. godine kao Hrvat izjasnio se za Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. Nakon premještaja 1917. godine iz Krapine u Čakovec tu je bio vjeroučitelj na osnovnoj školi. Brzo je uvidio koliko istine i opravdanja ima u nastojanju vlasti da se Čakovec i Međimurje pomađari, pa je lako uspostavio vezu s istomišljenicima među ovdašnjim svećenicima i preko njih s dr. Ivanom N. Novakom u Zagrebu. Kad se ujesen 1918. godine Austro-Ugarska raspadala, bio je neposredan svjedok krvavoga obračuna mađarskih vlasti s pokušajem da i Međimurje bude obuhvaćeno granicama Države Slovenaca, Hrvata i Srba te tragično neuspjeloga vojnoga pohoda iz Varaždina prema Čakovcu.
Dok se veći dio svećenika, župnika i kapelana, kao i velik broj ostalih ljudi pred neugodnostima, neprilikama, prijetnjama i očitim opasnostima sklanjao preko Drave i tamo čekao da se „situacija smiri“ ili da se „dogodi neko drugo čudo“, o. Kapistran – službeno je bio o. Ivan Kapistran(ski), a nešto o njemu govori i činjenica da su ga Čakovčani zvali „naš pater Kapika“ – usprkos svemu nije napuštao Čakovec. Bio je jedini čovjek koji je izvodio nešto nevjerojatno: kad su se navečer ostali fratri povlačili u svoje sobe na počinak, on se iz izvlačio iz samostana, sjedao u kočiju i jurio u Varaždin. Tu se sastajao s ljudima koji su pripremali oslobodilački pohod u Međimurje – najprije za 5. i onda za 24. prosinca – „istresao“ im dragocjene „novosti“, upozorio na ono što mu se činilo važnim, saznao što je bilo dobro da zna i – odjurio natrag put Čakovca.
Lako je to pripovijedati sada, a tada je bilo i neugodnih susreta s „narodnim“ i vojničkim stražama uz put kroz Puščine i Nedelišče ili „čez Kuršance i Strahonince“. Pater Kapika – u habitu – ne jednom je morao objašnjavati da kao svećenik „mora ići kad god i kamo god ga zovu“! Ipak su jednom u Nedelišču i zapucali za njim, nasreću ne i u njega, pa kad su drugi fratri ustajali, on je „mirno“ sjedao u ispovjedaonicu kao da je noć proveo u krevetu.
U Čakovcu je 24. prosinca 1918. dočekao hrvatsku vojsku i odmah se istakao vrlo djelotvornim sudjelovanjem u javnom političkom, kulturnom i društvenom životu. O svemu je ostavio jedinstveno autentično svjedočanstvo u njegovom rukom pisanoj „povjesti“ Franjevačkoga samostana u Čakovcu. Najbolji pak dokaz za to pružio je osnivanjem, izdavanjem i uređivanjem „Medjimurskih Novina“, prvoga tjednika u tome kraju na hrvatskom jeziku. Njima je već od 5. siječnja 1919., kad je izašao prvi broj, na najbolji, tada zapravo i jedini mogući način učinkovito obavještavao narod o svemu što se događa i time bitno pridonio brzom sređivanju općega stanja pod novom vlašću.
No, o. Kapistran bio je među prvima koji je uvidio da „neke stvari“ skreću na kolosijeke koje on nije prihvaćao. S jedne strane aktualna politika naglo se okretala od Zagreba prema Beogradu, a s druge strane pristaše tzv. „žutoga pokreta“ nastojali su pomoću politike ostvariti svoje ideje i želje. Prvi znak njegova neslaganja s tim vidi se u njegovoj zabilješci već s početka veljače 1919. o jednome župniku kao „guverneru, dotično školskom izvjestitelju“. Ubrzo se razišao s „Međimurskim Novinama“, a pomalo se i sasvim povukao iz javnoga života za koji je dotad ne malo učinio. To mu je bilo zamjereno tako da je uslijedio otvoreni napad na njega spomenut ovdje u uvodu. Vrijeme je, nažalost prekasno, pokazalo da je on bio u pravu. No, pater Kapika nije to dočekao u Čakovcu: po vlastitoj molbi bio je u siječnju 1922. premješten u Slavonski Brod i, koliko se zna, nikad se više nije ni na čas vratio u Čakovec.