SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Nećak – ili nešto slično i, vjerojatno, jednako blisko, a jedini za kojega znamo – nećak, dakle, svećenika, misionara, matematičara, astronoma i geografa Ignacija Szentmártonyja – radi identifikacije i lakše orijentacije podsjetimo se da je taj Ignacije bio rođen u Kotoribi 28. listopada 1718. i poslije uistinu mukotrpna života umro u Belici 15. travnja 1793. – po više pojedinosti bio je sličan svojemu stricu. Prije svega zvao se jednako kao i on: Ignacije Szentmártony. (Pretpostavljam da su ih u obitelji i mjestu zvali Nac, Naci ili Nacek, no u suvremenim ispravama, od župne matice krštenih do matice umrlih i dalje, zapisivani su a i sami su se potpisivali samo latinski Ignatius Szentmártony, pa im ime ne „prevodim“ u Vatroslav – za što se u njihovo vrijeme nije ni znalo – nego ga pohrvaćujem prema pravilu našega jezika kao i, npr., Julije, Lucije, Klaudije, Kornelije i dr.; ne vidim pak baš nikakva razloga za to da im se bilo kako dira prezime pod kojim su već ušli i u literaturu jer bismo onda morali, opet na primjer, Grosse i Kleine, Nagye i Kise u našim imenicima i leksikonima tražiti pod slovima V[eliki] i M[ali], a kako bi pritom prošli Bergeri i Bruckneri, Keresturi i Margitai, teškom je i zamisliti.)
Kao stariji, tako je i mlađi Ignacije bio rođen u plemićkoj obitelji vojnog povjerenika Zaladske županije u Kotoribi, ali četvrt stoljeća kasnije: 17. veljače 1743. Po uzoru ili bez obzira na strica, za kojega se u to vrijeme ništa nije znalo jer je bio u lisabonskom zatvoru, i nećak je 17. listopada 1760. ušao u Družbu Isusovu te kao „Nobilis Croata Insulanus – plemeniti međimurski Hrvat“ nastavio u Gracu filozofske i teološke studije, koji su za isusovce pravilo i obveza, te stekao doktorat iz ove druge znanosti; u propisanom razdoblju između njih tri je godine predavao na gimnazijama u Zagrebu i Varaždinu.
Kad je 1773. godine Družba Isusova bila ukinuta, i taj je Ignacije, kao i drugi njeni članovi, prešao među biskupijske („dijecezanske“) svećenike, ali ne odmah u pastvu kao župnik ili kapelan jedne je od mnogih novoosnovanih župa: do 1776. godine bio je opet profesor na varaždinskoj gimnaziji i ujedno „nedjeljni propovjednik“ u gradu, što je bila vrlo povoljna kvalifikacija za njega kao svećenika. Sljedeće četiri godine bio je u Zagrebu profesor „gramatike“ – to nije samo gramatika u sadašnjem smislu riječi, nego je stupanj školovanja u gimnaziji – i uz neke poznate bivše isusovce (npr. Josipa Mikoczyja i Ivana Vitkovića) odlikovao se kao predavač i odgajatelj. Uz glasovitoga Tita Brezovačkoga i četvoricu drugih, i Szentmártony je 1780. godine bio izabran i unaprijeđen za rad u još višem stupnju, tzv. „humanitas“, i ostao u školi još jedno četverogodište.
Što se tada dogodilo da se taj istaknuti predavač i odgojitelj najednom odrekao škole – ili se možda škola odrekla njegovi usluga? – nije poznato. U redovitim i uobičajenim okolnostima čovjek sa četrdeset i jednom godinom života još nije (bio) star toliko da bi bio „zreo za mirovinu“, a da je naš Ignacije bio ozbiljno ugrožena zdravlja, niti bi se on prihvatio, niti bi njemu bilo dopušteno prihvatiti se tako odgovorna posla kakav je biti župnik u Belici. Nije u pitanju to mjesto samo po sebi – kao Međimurac Szentmártony je znao kakav kraj i kakvi su ljudi u njemu – nego veličina župe od koje će tek kasnije, 1789. godine, biti odvojeno područje današnje dekanovečke župe. Ipak, bez ikakva posebna obrazloženja – barem za to ne znamo – dotad vrstan predavač i odgojitelj Ignacije Szentmártony polaže 24. rujna 1784. kod ordinarija u Zagrebu prisegu i nekoliko dana potom preuzima službu župnika u Belici i, koliko znamo, zauvijek prelazi u pastvu.
Taj Ignacije – moramo ga ovdje označiti kao mlađega – sigurno je znao za svojega strica istoga imena, ali teško da ga je ikad vidio i upamtio jer jezuiti, kad su jednom ušli u „kloštar“, rijetko su ili niti rijetko mogli posjećivati svoje rođake, a u ovome slučaju nećak je još bio dijete kad mu je stric – s oproštajem ili bez oproštaja od „svojih“ – otišao u dalek svijet i tamo nestao. Teško je zamisliti kakav je bio susret dvojice imenjaka i rođaka kad je stariji od njih nakon duga puta iz Lisabona preko Genove, Milana i Beča – nakon prijema kod carice – potkraj rujna 1777. ipak dospio do Varaždina i tu našao ili dobio smještaj u bivšem isusovačkom sjemeništu. Nema sigurnih podataka o tome čime se dugotrajnim zatvorom iscrpljen čovjek bavio ili si vrijeme kratio; opstanak mu je, naime, osiguravala tada lijepa godišnja mirovina od tristo rajnskih forinta koju je dobivao iz carskoga dvora. Tek kad se mlađi Ignacije smjestio u Belici, i stariji se preselio k njemu te kod njega dočekao kraj života. Taj pak mlađi nadživio je strica gotovo punih trinaest godina i umro 13. veljače 1806. ali ne u Belici nego u Maloj Subotici; tamo je, naime, već 1802. godine bio župnik i podarhiđakon, no zasad nije poznato kada je promijenio svoje „radno mjesto“.
Tako su životi dvojice kotoripskih imenjaka i rođaka bili ne samo povezani nego i – pomiješani. Naime, većina – pogotovo starijih – povjesničara ne zna ili barem ne uzima u obzir da su postojala dva Ignacija Szentmártonyja: obojica iz istoga mjesta, obojica dobar dio života suvremenici, obojica isusovci pa bivši isusovci, obojica učeni ljudi i sposobni nešto vrijedno napisati – i tu nastaje zbrka jer pod njihovim imenom uistinu jest napisano i objavljeno više nego „nešto vrijedno“. U popisu toga „vrijednoga“ spominje se, na primjer, latinskim jezikom pisana „Pjesma u čast Nikole Škrleca“ koji je 1782. godine postao zagrebački veliki župan, zatim njemačka „Tužaljka jednoga dušobrižnika o smrti biskupa Galjufa“ 1786 godine, a prije svega to je knjižica pod naslovom „Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Teutschen“ izdana 1783. godine u Varaždinu. Tko je od dvojice Ignacija Szentmártonyja njihov pisac?