SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Kad čovjek hoće na „brzinu“ saznati nešto o nekomu ili nečemu, najnormalnije je da posegne za literaturom koja se smatra skupom i sažetkom svega ljudskoga znanja. U nju spadaju enciklopedije, leksikoni, rječnici, shematizmi, registri i slični priručnici koji se ne čitaju „od A do Ž“ poput napetoga „krimića“, niti se listaju poput dnevnih ili drugih novina. Od enciklopedija i sličnih knjiga očekuje se da će biti siguran „servis“ točnih podataka i znanja, ne uvijek i za svakoga dovoljno opširan i zadovoljavajuće jasan, ali uvijek dobar putokaz prema rješenju problema koji čovjeka potiče da za njima posegne.
Ne stidim se priznati da u takve knjige često zavirujem: jednom da saznam nešto što ne znam i tako proširim svoje znanje, drugi put da provjerim i potvrdim ono što već znam, treći put da ne gnjavim one koji nešto možda ne znaju, te da ne smetam onima koji su zaokupljeni svojim, za njih pametnijim i važnijim poslom.
Ne mogu se tužiti – mogu samo zahvaliti onomu-onima koji su enciklopedije, leksikone i slične stvari izmislili i svoju zamisao ostvarili – enciklopedije tako kažu – od antičkoga Plinija starijega koji još nije znao za te nazive, preko našega Pavla Skalića koji je prvi tiskao “Enciklopedije ili krug znanosti“. (1559. godine ili prije okruglih, nažalost ne i jubilarnih četiri i pol stoljeća!!) do Francuza Denisa Diderota koji je sa svojim suradnicima „enciklopedistima“ stvorio svoju „Encyclopédie“, prototip svih budućih enciklopedija. Njihov „izum“ često je meni i mnogima drugima pomogao u poslu i pojednostavnio ga.
No, ništa nije savršeno, pa ni takve knjige. Ponekad se dogodi da usprkos svoj pažnji i svim mjerama opreza i sigurnosti deseci i stotine očiju previde, ne zamijete pogrešku za koju ni posljednji osnovnoškolac neće propustiti pitanje: „ Kak to more biti?“
Teško je reći „kak to more biti“, ali da „more biti“, pokazat će samo nekoliko primjera koji, evo, nađu se – nažalost.
Poznat je slučaj poznatoga Franje Punčeca: i policija će za njegovo mjesto rođenja morati priznati mjerodavnijim zapis župnika u Nedelišču da je bio rođen u Polevama. Jesu li ga roditelji odnijeli u Čakovec staroga pet dana, pet tjedana, pet mjeseci ili pet godina, svejedno je: nitko i ništa ne može promijeniti činjenicu da je bio rođen u Polevama. Osim, razumije se – enciklopedije!
Još je ljepši primjer, nažalost odavno zaboravljenoga, Emila Krleže: ako „nije red“ da jedan državni prvak i reprezentativac u boksu bude rođen negdje u „provinciji“, ništa lakše: enciklopedija će ga „preseliti“ u Zagreb, a Čakovec – nek’ se žali; ionako za svojega Krležu niti pita niti mari!
Šteta je što je poznati etnomuzikolog Vinko Žganec umro zamalo s punih 87 godina – mogao je za još deset godina još nešto lijepa, dobra i korisna učiniti. Zato mu je jedna enciklopedija baš za toliko produžila život, ali –očito uzalud.
Slično je prošao i poznati skladatelj o. Fortunat Pintarić – njemu su rođenje pomaknuli devet godina naprijed pa je trebao biti rođen 1789. godine. Nažalost Pintarić to nije shvatio i prihvatio, pa je tako u njegovu životopisu ostala „crna rupa“ upravo za tih devet godina. Ipak, čim sam spomenuo broj devet, knjigovođe su mogli naslutiti da se radi o pogreški zvanoj „pemac“ kod koje dvije susjedne brojke u broju zamjenjuju svoja mjesta: Pintarić se naime rodio 1798. godine!
Isto se dogodilo Stjepanu Fókyju, nekadašnjem poznatom župniku u Prelogu: prema objavljenom podatku on je bio zaređen za svećenika već sa četrnaest godina života, još niti pravi momak,što nije nigdje zabilježeno za bilo koga drugoga. No kad se broj godine njegova rođenja pročita kako treba, vraća mu se upravo spomenutih „pemskih“ devet godina i time on postaje zaređen u dobi koja je prije dva stoljeća bila uobičajena.
Mogao bih sad još spomenuti da je Tito (Strozzi umro 1970., a rodio se 1982. godine, a u razmaku od dvanaest godina između smrti i rođenja (!!) dospio je biti poznati glumac, redatelj, pisac i glazbenik – usput i „šogor“ našega zagrebačkoga Preložanina Kalmana Mesarića. U objašnjavanju toga slučaja ne pomaže ni vjerovanje u reinkarnaciju čovjeka nego samo prepoznavanje već spomenute pogreške. (Može li je čitatelj naći i riješiti „slučaj“ koji zasad ne spada ni u sferu tzv. okultnih znanosti?)
Nisu samo Međimurci enciklopedijama zanimljivi za takve „transakcije“. Ruski revolucionar i teoretičar anarhizma Pjotr Aleksejevič Kropotkin također je svojevrstan kuriozitet: sudjelovao je u narodnjačkom pokretu pa je 1847. godine bio uhićen i zatvoren u glasovitu Petropavlovsku tvrđavu – ni prvi ni posljednji, ali sigurno prvi i jedini kojemu se to dogodilo u petoj godini života! Čovjek bi ga požalio, da mu to nije skrivila enciklopedija zamjenom dviju posljednjih brojki u broju godina. Ako se to uzme u obzir, stvar je nešto drugačija pa se o žaljenju može razmišljati.
I prvi kozmonaut, poznati ruski pilot i instruktor letenja Jurij Aleksejevič Gagarin morao je imati pravi „peh“ kad je nakon prvog uspješnog leta u svemir bio svečano dočekan u Sibiru, pa onda još istoga dana nesretno poginuo na probnom letu aviona kod Moskve! (Čovjek bi rekao: koji ga je vrag tjerao da poslije nezapamćena uspjeha – za 89 minuta obletjeti Zemlju! – ostavi slavlje koje mu je bilo priređeno kod uspješnog prizemljenja pa otišao do tisuće kilometara udaljene Moskve i sjesti u neki nesiguran, još neispitan avion?! I nije bio za drugo nego da tresne!!) Istina je ipak malo drugačija: Gagarin je poginuo šest godina kasnije, tek 27. ožujka 1968. – još uvijek premlad: s 34. godine života.
Molim: ne krivite mene za ovu, pedeset i drugu ovogodišnju „sitnicu“. Kriv sam samo što nisam nabrojio sve!
Sretna vam-nam svima Nova i nova godina!