Kolumne 07.01.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:35.

Molim: ne krivite mene! (2.)

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Namjeravao sam prvu ovogodišnju „Sitnicu“ posvetiti nečemu drugomu, po mojem sudu važnijemu, ali nešto me je odvratilo od toga i vratilo na posljednju prošlogodišnju “Sitnicu“ zapravo posvećenu i usmjerenu prema činjenici da se i u najozbiljnijoj literaturi – uvjeren sam: ne namjerno, najmanje pak zlonamjerno! – znaju i najozbiljnije stvari preokrenuti u nešto što s ozbiljnošću i istinitošću nema ni najmanje, baš nikakve veze. Nekoliko ozbiljnih primjera pogrešaka, tako grubih da je pravo čudo kako ih nisu uočili pisci, recenzenti, lektori, urednici, slagari, korektori, tiskari i ostali sudionici u lancu „proizvodnje“ enciklopedijske i slične literature, navedeno je više da im se čitatelji zajedno sa mnom nasmiju i da budu upozoreni na oprez pri služenju tom literaturom, nego da budu njezina kritika – čak ni dobrohotna, a kamoli ona druga!
Ali jedno je što sam ja napisao, a sasvim je drugo što je pročitao netko tko je prije toga nabio crne naočale na nos.
Naime: još nisam dospio vidjeti što sam u posljednjem prošlogodišnjem broju ovih novina napisao, a već me našao znanac s pitanjem što „opet“ imam protiv „našega“ velikoga tenisača svjetskoga glasa Franje Punčeca. Naglasak u njegovu pitanju bio je na riječima koje stavljam u navodnike, dakle „opet“ i „naš“: „opet“ jer sam o tome majstoru bijeloga športa već poodavno pisao (drago mi je što moje pisanje dotični ne samo čita nego i pamti punih šest godina!), a uz „naš“ dobio sam savjet i poduku, da ne kažem i „špotanciju“, kako bih morao biti ponosan što je Punčec niknuo u Čakovcu i tako dalje, a ne da opet „tvrdoglavo fantaziram“ o nečemu što s „našim teniskim asom“ ne bi smjelo imati nikakve veze (jer samo škodi njegovu dobru glasu!!) i tako dalje.
O tome da je taj naš zemljak i sugrađanin – kao teniska zvijezda – „niknuo“ u Čakovcu nisam u ovome slučaju napisao ni slovo, još manje čitavu riječ, a kamoli to osporavao, jednostavno zato što to nije bila tema prethodne „sitnice“; stoga i nije bilo razloga ni da ističem ni da skrivam svoj ponos koji je, usput rečeno, moja stvar. No, to ni najmanje ne mijenja činjenicu da on nije bio rođen u Čakovcu, premda to mnogi neopravdano misle i (ponekad vrlo glasno) govore, a često i pišu, nego da je svjetlo svijeta ugledao u Polevama, tada jednome od grofovskih marofa. To nepobitno dokazuju i prilozi ovoj „Sitnici“, a ako netko ipak ima drugačije dokaze, neka ih iznese!
Sve to ipak ne znači da on nije „naš“ – baš kao i, na primjer, Dragutin Antolek-Orešek rođen u Prelogu, Josip Keresturi rodom iz Štrigove, Ivan Novak rođen u Macincu, Luka Purić rodom iz Hodošana, Ignacije Szentmártonyi iz Kotoribe, Josip Vrhovski iz Črečana, Vinko Žganec rođen u Vratišincu, i tako dalje do još mnogih drugih znanih i neznanih, priznatih i nepriznatih. I to neka bude moja posljednja o tome. (Ako me netko ne izazove svojom glavom koja, usprkos svemu, hoće „kroza zid“!) Utoliko više što taj moj sugovornik „nema što reći“ o Emilu Krleži kojega je enciklopedija formalno oduzela Čakovcu i pripisala Zagrebu, i za kojega on – prvi put čuje! (A kao veliki lokal-patriot on će – provjeriti!! No, ne mora – prilažem mu dokaz!)
Šteta je što moram trošiti prostor, vrijeme i trud – kao da nemaju svojih vrijednosti?! – na razbijanje nečijih uskogrudnih i egoističnih predrasuda. No, da novu godinu počnemo nečijim vedrijim, evo još nekoliko „cveba“ o Međimurju i Međimurcima, ovlaš pokupljenih iz različitih enciklopedija i sličnih priručnika koji – kad nešto napišu, onda je to „tako“ i nikako drugačije! A napisali su:
Jedan od najgorljivijih zagovaratelja pomađarivanja Međimurja prije 24. prosinca 1918., a i poslije toga, u Čakovcu je bio Josip Majhen. U žaru svojega mađarskoga rodoljublja promijenio je ime i prezime u József Margitai, a pred hrvatskom oslobodilačkom vojskom pobjegao je „glavom bez obzira“. Nije se vratio čak ni na pogreb svojega oca, ali je ušao u popis znamenitih i zaslužnih Hrvata!! (Dosad se nitko nije sjetio postaviti mu barem spomen-ploču, ali – evo šanse za mojega sugovornika iz početnoga dijela ove „Sitnice“!?)
Jedan drugi „naš čovjek“ po tome što je priznat austrijski filozof, Rudolf Steiner već ima spomen-ploču na kući u Donjemu Kraljevcu, ali vjerojatno će je trebati preseliti u „Kraljevec kraj Varaždina“ jer je, navodno, tamo rođen!
Kad neki svećenik slavi „zlatnu misu“, znak je da je „črne škole“ završio i bio zaređen prije punih pedeset godina, a zna se da je tada imao već ne manje od dvadeset i pet godina. Ipak, jedan naš još uvijek živ svećenik i redovnik – osobni podaci uključujući ime i prezime poznati piscu!! – davno je već propustio priliku proslaviti „zlatnu misu“ premda je navršio tek 64 godine života. Postoji, naime, podatak – nije zakonom zaštićen kao JMBG ili OIB – da je dotični postao svećenikom već 1941. godine!!
U Šenkovcu, naselju i općinskom središtu u Međimurskoj županiji, spomena vrijedne „stvari“ su bolnica za liječenje tuberkuloze i „ciglana kapelica“ – očito jedinstvena, kakve nigdje drugdje nema. Da su stvaratelji te enciklopedije bili samo malo pažljiviji, u Šenkovcu bi bile bolnica, ciglana [i] kapelica – za koju bi se moglo reći da je znamenita ne zato što je „ciglana“ nego kao nekadašnja grobnica Zrinskih.
Ima toga još - no, bolje je da si ne kvarimo novogodišnje raspoloženje!

Izvor: 2854