Sjetvom deklariranog i zaštićenog sjemena protiv smrdljive snijeti!

Svako kašnjenje sjetve ozimih žitarica te klijanje i nicanje u nepovoljnim vremenskim i zemljišnim uvjetima, pogoduje mogućem razvoju skupine biljnih bolesti koje napadaju mlade biljčice. Među njima je i potencijalno vrlo opasna smrdljiva snijet (Tilletia spp.).

Sukladno EU propisima u našoj zemlji je prema Zakonu o dopunama zakona o zaštiti biljnih sorti u Republici Hrvatskoj (NN 124/11, Članak 2.) od 21. listopada 2011. godine na gospodarstvima dopušteno sijati tzv. “farmersko sjeme”. To je sjeme poznate i zaštićene sorte samo-oplodne vrste bilja proizvedeno na vlastitom posjedu, a poljoprivredni proizvođač ga smije sijati isključivo na vlastitim površinama. Ali, sjetva “farmerskog sjemena” je dopuštena pod posebnim uvjetima, a među važnijima je zahtjev da poljoprivredni proizvođač obavezno mora postupiti u skladu s propisima iz područja biljnog zdravstva, posebno vodeći računa o sprječavanju pojave štetnih organizama na usjevima zasnovanim korištenjem tog materijala! Stoga u nekim zemljama članicama EU-a farmersko sjeme mora proći laboratorijsku provjeru kakvoće i zadovoljiti iste standarde kao i certificirano sjeme.

Nažalost, u važećim propisima u Hrvatskoj nema odredbe o zdravstvenom stanju farmerskog sjemena. Ipak, farmersko sjeme nije nedorađeno, naturalno sjeme zvano “tavanuša”. Stručno je neopravdano sijati “tavanušu”, jer tada u usjev i tlo unosimo uzročnike bolesti i korove pa možemo imati probleme u proizvodnji. To dokazuje stanje na terenu već prve sezone nakon što je dopuštena sjetva “farmerskog sjemena” u našoj zemlji. Naime, u žetvi ozimih žitarica posljednjih sezona (tijekom ljeta 2012. i 2013.) ponovno je na pojedinim otkupnim mjestima potvrđena zaraza zrna vrlo opasnom smrdljivom snijeti (Tilletia spp.) (vidi fotografije). Sjetvom vlastitog, a nedorađenog sjemena, uz nepovoljne jesenske vremenske uvjete značajno raste opasnost da se ova opasna bolest ponovno raširi do razmjera kakve smo imali početkom novog milenija! Ovim putem naglašavamo da su posjednici bilja sukladno Naredbi o poduzimanju mjera za sprječavanje širenja i iskorjenjivanja smrdljive snijeti – Tilletia spp. (NN 80/13) dužni zaražene urode uništiti zakopavanjem u tlo na dubinu da bude pokriveno zemljom najmanje 1,0 m ili korištenjem za proizvodnju biogoriva, ukoliko se laboratorijski utvrdi da je njihov urod pšenice i/ili drugih biljaka domaćina zaražen (npr. raž, ječam, tritikale). Također, potrebno je dekontaminirati kombajne, prikolice, elevatore i druga sredstva rada na mjestu žetve na kojima se utvrdi zaraza smrdljivom snijeti, a na poljima iz kojih potječe zaraženi urod zabranjuje se u naredne 3 godine sjetva pšenice i drugih domaćina ove bolesti! Posjednik nema pravo naknade za uništeno zaraženo bilje.

Pšenica je među žitaricama naša najvažnija krušarica, a poznato je da se sjemenom ovih kultura prenosi veliki broj bolesti: na pšenici čak 39, ječmu 29, zobi 31, a na sjemenu raži 18 različitih bolesti. Sjetva deklariranog i zaštićenog sjemena pšenice je neophodna mjera i zbog zahtjeva mlinarsko-pekarske industrije prema kakvoći budućeg uroda. Iz tih razloga već početkom jesenske sjetve počinje borba proizvođača protiv smrdljive snijeti pšenice, raži, tritikala i ječma (smrdljiva snijet ne napada zob), ali i drugih bolesti koje se javljaju već u početnom razvoju biljaka (npr., snježna plijesan) ili kasnijim stadijima razvoja usjeva (npr. palež klasa – Fusarium spp.). Premda štetne posljedice smrdljive snijeti vidimo neposredno prije ili tijekom žetve, jedine mjere kemijske zaštite protiv ove opake bolesti se poduzimaju u sjetvi. Nažalost, smrdljiva snijet je jedna od rijetkih bolesti protiv kojih se ne možemo boriti prskanjem usjeva fungicidima u vegetaciji. Jednom zaražena mlada biljčica u klijanju i nicanju ostaje “skriveno” zaražena do klasanja, kada je moguće vidjeti tipične znakove bolesti. U svjetskim je razmjerima smrdljiva snijet žitarica opisana kao bolest nerazvijenih i siromašnih naroda, koji u sjetvi zbog neimaštine ili neznanja koriste staro sjeme iz vlastite reprodukcije (“tavanuša” ili “sjeme s tavana”). Naime, uzročnici bolesti (Tilletia spp.) se iz jedne u drugu proizvodnu sezonu prenose zaraženim sjemenom, odnosno sjetvom netretiranog (nedeklariranog) sjemena. Bolest se može održati u snjetljivom zrnu čak 15-tak godina, odnosno proklijati u površinskom sjetvenom sloju nakon 2-3 godine. Na zarazu smrdljivom snijeti su osjetljive samo biljčice domaćini u najmlađim razvojnim stadijima tijekom klijanja i nicanja! Svi ekološki čimbenici koji usporavaju početni razvoj pšenice pogoduju infekcijama smrdljive snijeti. Ako su jesenski meteorološki uvjeti pogodni za brzo klijanje ozimina (toplo i optimalno vlažno), tada je vjerovatnost infekcije manja. Kako ne možemo predvidjeti klimatološke uvjete i njihov utjecaj na odvijanje jesenske sjetve i formiranje prezimljujućeg sklopa ožitarica, obveza je poljoprivrednika sijati deklarirano sjeme u optimalnim rokovima, uz poštivanje četverogodišnjeg plodoreda na parcelama gdje se bolest ranije pojavila.

Smrdljiva snijet se najlakše prepoznaje tijekom žetve. Nakon cvatnje na zaraženim a još zelenim biljkama klasje ima plavkastu nijansu. U zriobi su takvi klasovi nakostriješeni, jer su zrna kraća i oblikom okruglasta. Zaražena zrna nemaju normalno razvijenu unutrašnjost, jer je ona pretvorena u crnu prašinu neugodna mirisa. Vanjskim su izgledom snjetljiva zrna naizgled ispravna. Od zdravih se razlikuju oblikom i svojstvom da najmanjim dodirom puca njihova vanjska opna, pa se čađava unutrašnjost rasipa po susjednom zdravom zrnju. Ova pojava se događa u žetvi, kada pšena dospijevaju u međuprostor bubnja i podbubnja. Na taj se način zaraza proširi na ispravno sjeme (tzv. kontaminacija). Spore bolesti miruju na sjemenu sve do početka sjetve, jer za klijanje zahtjevaju vlagu. Zaraza mladih biljčica je moguća od klijanja do pojave prvog pravog lista. U jesenskoj sjetvi upravo stoga treba koristiti deklarirano sjeme, porijeklom od poznatog proizvođača. Sjeme također mora obavezno biti tretirano (zaštićeno) jednim od dopuštenih fungicida (npr., Baytan FS, Maxim FS, Vincit-F, Vitavax 200, Dividend FS, Raxil FS, Raxil Vital, Panoctine, Prelude SP, Lamardor FS, Real FS i dr.). Navedeni fungicidi istovremeno suzbijaju i prašne snijeti žitarica (Ustilago sp.). Pritom je zadnjih godina značajna kontrola upućena kvaliteti nanošenja fungicida na sjemenu površinu. Protiv smrdljive snijeti mora biti zaštićeno svako zrno, što je moguće posebnim uređajima kod registriranih proizvođača i dorađivača sjemena. Tretiranje vlastitog sjemena u domaćinstvu mješalicama za beton ili miješanjem na tlu (“lopatanjem”) ne daje zadovoljavajuću zaštitu sjemena protiv moguće infekcije smrdljivom snijeti u kontaminiranoj zemlji. Zrna zaražena smrdljivom snijeti su štetna za ishranu ljudi i životinja. Već 0,3% zaraženih zrna u ukupnoj masi za meljavu daje tamno brašno neugodna mirisa.