Smrt je samo smrt, ali svaka je drukčija

Slučaj je htio i udesio – to je samo govorna figura jer u „slučaj“ koji to može bilo htjeti bilo učiniti ne vjerujem – da se ovih jesenskih dana, prema našem „državnom“ kalendaru odmah poslije „Dana mrtvih“, moramo sjetiti još „dviju smrti“, kako se to obično govori, a zapravo dviju osoba, majke i sina, iz teških i sad već davnih vremena naše povijesti. One su, premda svaka u svoje vrijeme i na svojemu mjestu, pa i na svoj način, jesenskih dana prije tristo i više godina umrle smrću još težom, bolnijom i tragičnijom od one koja je prije toga nemilosrdno pokosila njenoga muža i brata, odnosno, njegova oca i ujaka. Nije teško pogoditi: riječ je o Ani Katarini Zrinski, ženi Petrovoj i sestri Frana Krste Frankopana, i njenom sinu Ivanu Antunu, a neposredan povod za podsjećanje na njih jesu „okrugle“ obljetnice njihovih smrti.
Sin…
Naime, upravo na jučerašnji dan navršilo se tristo deset godina otkad je 11. studenoga 1703., ni kriv ni dužan, ni suđen ni osuđen, a ipak nakon duga tamnovanja umro Ivan Antun, posljednji izravni muški potomak svoje slavne obitelji. Po tomu što su mu roditelji tada najradije boravili u Ozlju pretpostavlja se da je i on bio tamo rođen vjerojatno 1651. godine. Zbog njihove zauzetosti drugim brigama, za njegov odgoj i obrazovanje brinuo je ugledan, vrijedan i učen svećenik Ivan Smoljanović, a kad je taj 1665. godine postao senjskim biskupom, mladić je bio povjeren jednako takvom irskom redovniku Marku Forstallu. Da je bio i nadaren, marljiv i uspješan učenik, jasno pokazuje podatak da je do devetnaeste godine naučio, pored ostaloga, govoriti i pisati čak na sedam jezika, a uz to je uspješno, kao svi Zrinski, svladavao strategiju te filozofiju.
Koliko se zna, nije imao nikakve veze s političkim, posebno ne s „urotničkim“ djelovanjem svojih roditelja. Doduše, njegova je majka već 1665. godine zasnovala uže se povezati s moćnom i bogatom mađarskom obitelji Rákóczy, uz drugo, i međusobnim ženidbama njihove djece, da bi tako stekla jake saveznike u događajima koji će uslijediti. Tako je već 1. ožujka 1666. kćer Jelenu udala za Ferencza I. Rákóczyja koji se kasnije uistinu priklonio uroti – ali i „otklonio“ od nje – dok osam godina mlađega sina nije dospjela oženiti prije sloma urote, a potom mu na životnom putu više nije bilo mjesta za ženidbu.
Poznato je, naime, da ga je 2. travnja 1670. sam njegov otac poslao u Beč kao taoca i dokaz da on, otac, ne misli ništa loše, no, time kao da je caru i njegovoj sviti olakšao posao. Bio je to zapravo početak njegova, Ivanova kraja do kojega ga je pratila okrutna „milost“ „premilostivoga cara“, kako mu se obraćao dok je to mogao i smio. Ta ga je, naime, „milost“ poslije mnogih drugih neprilika proglasila izdajnikom i zatvorila u tamnicu u Grazu u kojoj je bez formalne osude čamio punih dvadeset godina pa, treba vjerovati, poludio – a tko ne bi? – i umro. Vrhunac odnosa prema njemu vidi se po tomu što nije bio ni pokopan po danu kao čovjek, nego je sljedeće noći tajno bio prevezen u grobnicu ispod dominikanske crkve, što su si njegovi „pokopiči“, na carevo oćito zadovoljstvo, dobro naplatili.
… i majka
Još ovoga tjedna u petak, 16. studenoga navršit će se tristo trideset godina od još jedne „zrinske“ smrti. Toga dana, naime, ali točno dva desetljeća prije spomenutoga sina, to jest 16. studenoga 1683., prije milosrdna, nego nemilosrdna smrt riješila je muka i njegovu još niti šezdesetogodišnju majku Anu Katarinu, ženu koja se za prva četiri i pol desetljeća života pokazala svestrano ne samo obrazovanom i sposobnom, nego i uspješno učinkovitom na različitim područjima ljudske djelatnosti. Malo je reći da je svojemu mužu Petru bila „desna ruka“ u svemu što mu je i dok mu je uspijevalo, a poslije njegova posljednjega odlaska u Beč – 13. travnja 1670. – u Čakovcu je već sljedećega dana došla u ruke njemačkim generalima koji su je najprije opljačkali tako temeljito da joj nisu ostavili „ni zdjele ni žlice“ i potom je, protiv njezine volje odvojivši od nje najmlađe joj dijete Zoru Veroniku, zatočili u samostanu dominikanki u Grazu. Dok još nije klonula, nego je – pokazalo se, bez ikakva uspjeha – pokušavala boriti se „protiv sudbine“, tu je u obliku dnevnika napisala knjigu pjesama „Libar od spominka“, ali venući od jada i nemoći, tu je napokon izgubila razum i umrla te bila pokopana u kripti samostanske crkve.

P.S. Pored tih nesretnih majke i sina, vrijedi sjetiti se i njezine najstarije kćeri, odnosno, njegove sestre Jelene koja je poslije sasvim drugačijega života i u sasvim drugačijim – svakako ne tako žalosnim – okolnostima umrla devet mjeseci prije svojega brata, ali iste godine kad i on, to jest 18. veljače 1703. Rođena vjerojatno u Ozlju 1643. godine i, poput majke, vrlo obrazovana, poduzetna i hrabra, a uz to i izvanredne ljepote, prema spomenutoj želji svojih roditelja, udala se najprije 1. ožujka 1666. za erdeljskoga kneza Ferencza I. Rákóczyja, kojemu je rodila kćer Bárbolyu Juliju i sina Ferencza II., a poslije muževe smrti (1676.) drugi put 15. lipnja 1682., također za mađarskoga velikaša Imru Tökölyja. Nakon burna, gotovo pustolovna života, ispunjena različitim oblicima neprestane borbe protiv cara u Beču, život joj je završio daleko od domovine, u Nikomediji, na maloazijskoj obali Mramornoga mora, ali joj je tijelo bilo pokopano u carigradskom predgrađu Galati, odakle su joj kosti, zajedno s muževima i sinovima, 1906. godine bile prenijete u slovački grad Košice.