Strani vlasnici od hrvatskih građana rade budale

Za treći početak u Međimurju muke sa slanjem teksta s Cresa poslužile su mi kao odlična ilustracija katastrofalne hrvatske svakodnevice. Iako HT-u plaćam usluge interneta od rujna prošle godine, još uvijek nisam uspio uspostaviti vezu sa svijetom. Zašto? Zato što hrvatska država dopušta da nas tvrtke - bez obzira jesu li one u privatnom ili državnom vlasništvu - pljačkaju. Slažem se u potpunosti s profesorom Renatom Matićem koji je u emisiji Branimira Bilića (točno) ustvrdio da političko-gospodarska mafija vodi rat protiv građana. Evo jednog malog priloga toj tezi. Telefonsku vezu u creškom Zaglavu dobio sam prije dvadesetak godina za ondašnjih bajoslovnih dvije i pol tisuće maraka, ili, prevedeno na razumljiviji jezik, za 12 plaća urednika u Večernjem listu. Telefonska veza plaćena suhim zlatom na otoku prekidana je za svake bure jer je HT kablove postavio nadzemno umjesto podzemno, kako je bilo obećano. No, HT je išao tako daleko u prijevari da čak i nije postavljao kablove na stupove, nego na privatne kuće ili apartmane. Susjedov apartman protupravno služi za grananje kablova za pet, šest susjednih korisnika. Na taj je način ekstraprofiter, koji je kompaniju dobio - usporedimo li dosadašnje dobiti s uloženim novcem - za šaku maraka, ušparao novac za dva noseća stupa.
Nešto tu ne
štima
I što sam, naposljetku, dobio za dvije i pol tisuće maraka od HT-a? Šum u slušalici. Kada bih vikendom došao na Cres, telefonska veza s kopnom uglavnom je bila u prekidu. Otklanja li služba kvar promptno? Za tri dana. U petak dođete, u nedjelju odete, a telefon vam osposobe u ponedjeljak ili utorak. Nema dežurstava vikendom. Kome se možete žaliti? Upravi vodovoda. Ali je zato Ivica Mudrinić za veliku pljačku malih pretplatnika primao dnevno jednu radničku plaću. Je li se njegovim odlaskom išta popravilo? Ništa. Dolaskom izvjesnog Davora Tomaškovića na čelo HT-a muke su se povećale. U kolovozu 2013. nazvao sam HT i pitao za koliko vremena mi mogu instalirati brzi internet. Za najviše - odgovorili su mi - deset dana. Pristao sam jer mi je do kraja godišnjeg ostalo pet dana više. Aparat su na Cres poslali za dvadesetak dana, kada sam već debelo bio u Zagrebu. Zato taj „zagrebački aparat“ treba otputovati natrag u Zagreb. Povratak traje nova dva tjedna. Za mjesec dana s aparatom u „džepu“ krenem na Cres, uvjeren kako je mojim internetskim mukama došao kraj. Vraga. Palim spravu, ali veze nema. Pokušaj da dobijem HT-ovu službu pretvara se u nemoguću misiju. Otipkam hrpu brojeva i čekam, čekam, čekam… dok ne pukne veza. I tako nekoliko puta. Ne uspijevam dobiti „živi glas“ od kojeg ionako malo koristi. Zovem u pomoć verziranijeg prijatelja. Nakon sat vremena uzaludnih pokušaja, Paolo mudro zaključi: „Nešto tu ne štima!“
Nešto krivo
radite
Znam i što - HT. Odustajem jer mi je vikend ionako već pokvaren. Na Cresu sam ponovo za mjesec dana. Pokušavam telefonom dobiti HT. Nakon dvadesetak pokušaja, napokon začujem: „Izvolite.“ Nakon ispričanih internetskih patnji starog, šeprtljavog informatičara, mudar student mi poručuje: „Vi sigurno nešto krivo radite!“ A kako mi je tu istu rečenicu nekoliko puta ponovila i supruga, skačem kao da me netko piknuo iglom u stražnjicu. Uzimam aparat i vraćam se - neuspostavljene veze - u Zagreb. Šaljem aparat na provjeru. Nije dobar, kažu mi, svaki drugi treba popraviti jer ga rade u nekoj dalekoistočnoj zemlji, a - svisoka mi docira nepoznati HT tip - znate kakvi su ti istočnjaci. Za mjesec dana odlazim ponovo na Cres. Sa strahom vadim drugi, novi aparat. I… ništa. Nema veze. Ionako duga kosa, narasla mi je u nekoliko sati za nova tri centimetra. Žena me zaobilazi u krugu. Student - jer su stalno zaposlene radnike HT kapitalisti otpustili kako bi zaradili što više - mi ponavlja: „Kvar ćemo vam otkloniti za tri dana“, ali netko mora biti u apartmanu kada dođe majstor. Za nekoliko me dana zove majstor i srdito govori: „Zvonim, ali vam zvono, izgleda, ne radi. Kucam, ali se nitko ne javlja. Pa, dobro, gdje ste Vi?“ Odgovaram suzdržano: „U Zagrebu. A Vi?“ Majstor će na to slavodobitno: „Tamo gdje i trebam biti, pred Vašim apartmanom!“ Naravno, trebao me majstor nekoliko sati prije dolaska nazvati kako bih organizirao da mu prijatelj Boris otključa apartman… Nakon dva sata, Boris me zove i umirujućim mi tonom priopćava radosnu vijest: „Konačno imaš internet!“
Lopovi, hoću svoj internet!
E pa nemam. Shvatio ,sam to prošlog petka navečer, kad sam počeo pisati Pismo. Nazvao sam broj (u propagandnim letcima krivo otisnut) za HT-ove (ne)korisnike i nakon nekoliko pokušaja dobio - pogađate - studenta koji mi je „lijepo“ objasnio da će kvar biti otklonjen u roku od tri dana. Nakon što se vratim u Zagreb. Zavikao sam mu: „Lopovi, hoću svoj internet!“ Nisam ga još dobio. Je li ovaj slučaj toliko važan da ga treba objaviti u novinama?! Jest, jer je on slika i prilika države u kojoj živimo, slika i prilika nesposobnih, bahatih, podmitljivih vlasti. Jednako onih prije, kao i ove sada. Oni koji imaju moć da olakšaju život građanima i suprotstave se političko-gospodarskoj mafiji priključili su se ratu protiv građana. Svaki nas dan zakidaju na telefonskim računima - plaćam internet vezu osam mjeseci iako sam i dalje bez veze - pljačkaju nas u elektrama, plinarama, toplanama, u dućanima (s nedeklariranom, skupom i lošom robom), pljačkaju nas s cestarinama, parkiralištima, javnim prijevozom, smećem… Nesposobnost i gramzivost menadžera i njihovih gazda moramo plaćati mi, građani, potrošači. Zašto? Zato što je vlast nepogrešivo uključena u rat političko-birokratsko-gospodarske mafije protiv glasača koji su im omogućili da se danas premijer i ministri bahate u skupim automobilima i prodaju maglu.
Gdje su se to
dokazali
milanovići i
jakovine?!
Nadam se da će se glasači - kada će idući put zaokruživati na izborima - zapitati gdje su to do sada radili, gdje su se to i na kojim poslovima dokazali milanovići, marasi, bauci, vrdoljaci, jakovine, opačićke, a da bi mogli voditi državu?! HT se može ponašati prema svojim pretplatnicima faraonski jer hrvatske građane nitko od podivljalog kapitalizma ne štiti. Da je vlasti stalo do građana, tada bi, naravno, svako neutemeljeno posizanje moćnih tvrtki u džep građana država kažnjavala. Zna li uopće Milanović kako građani žive? Zna li Milanović da birokratski rak već odavno metastazira? Je li Milanović svjestan da (ne)radna Hrvatska ne može prehranjivati činovnike u 556 jedinica lokalne samouprave, da (ne)radna Hrvatska ne može prehranjivati svu tu vojsku državnih činovnika (u koje, naravno, ne ubrajam liječnike, profesore, medicinske sestre, učitelje, čistače ulica, policajce, vojnike…), zna li Milanović da s ovakvim pravosuđem - u kojemu parnice traju dvostruko dulje nego u EU-u - odbijamo sve one koji imaju novac za investicije?! Ne zna. Ili, što je još gore - zna, ali mu se fućka. Služi i ova Vlada krupnome kapitalu i bankama, a njima je u interesu zatrti proizvodnju i Hrvatsku učiniti u potpunosti ovisnom o uvozu i milosti lihvarskih banaka. Političarima koje sam prije nabrojao nije stalo. Nije im stalo do građana. A do čega im je stalo? Do vlastita probitka. Kako nakon izbora ne bi izvisio i ostao na ulici, Željko Jovanović zaposlio se kao profesor na Osječkom medicinskom fakultetu u nastavnoj bazi Thallassotherapije u Opatiji. Znači li to da odlazi s mjesta ministra prosvjete, znanosti i sporta?! Nismo mi te sreće. Zaposlio se i posao - zamrznuo. Nek se profesorsko mjesto nađe ako propadne na izborima. Primjer je to najvećeg moralnog kriminala. Zbog tog bi ga kriminala trebalo odmah smijeniti. A hoće li Milanović to učiniti? Neće. Naći će premijer neko opravdanje za ovaj prvorazredan nemoral.

P.S. Brzojavno. Novinarku Slavicu Lukić sudac Marko Benčić proglasio je krivom jer je istinom osramotila kontroverznu Polikliniku Medikol. Kolegica Lukić nije pisala o seksualnim sklonostima vlasnika Medikola, već o tome kako se i na što troši javni, naš novac. Oko pola milijarde kuna HZZO je platio Medikolu - privatnoj tvrtki - za (uglavnom) PET/CT pretrage. Zašto se te pretrage nisu obavljale u javnim bolnicama? Zato što javne bolnice donedavno nisu imale PET/CT uređaj. A koliko on košta? Oko 26 milijuna kuna. Nije teško izračunati koliko je uređaja HZZO mogao kupiti za 500 milijuna kuna. Jedini krivac za rasipanje javnoga novca je, izgleda, kolegica Lukić. Zato što je istinom naštetila Medikolu. Smrdi tu, jako smrdi. Zato sam na presici zatražio od DORH-a da pomnije istraži zbog čega je HZZO tako benevolentno punio proračun Medikola, a praznio javno-zdravstvenu kasu.
Ponovo je pohvaljena dobrodušnost Milana Bandića jer je odličnim grahom (5 tona graha, 4 tone kobasica, 1.800 kg dimljene vratine, 1.400 kg pancete…) nahranio Zagrepčane. Tko je sve to platio? Zagrepčani. Kojima Bandić dijeli mrvice tako da one izgledaju kao torta. To je političko umijeće samo u balkanskoj Hrvatskoj. U kojoj strani vlasnici hrvatskih tvrtki od hrvatskih građana rade budale.