Tako vam je nekoć bilo!

Na božićni post oslobodila je hrvatska sablja Međimurje, na 9. januara progovorio je na veličanstvenoj skupštini međimurski narod da za uvijek prekida svaki odnošaj s Mađarskom.
Lijep je dan osvanul u četrtak 9. januara. Poslije 9 sati stao je dolaziti narod iz donjeg Međimurja. U 10 sati bio je ogroman pijac pun ljudstva. Računa se da je bilo do 10 hiljada ljudi. Svečanu svetu mešu je služio stari župnik iz Svetog Jurja, Zvonimir Jurak, koji je za hrvatsku ideju odsjedio u segedinskoj tamnici leta 1902. Služili su feldkurati gg. Šafarić i Forjan, jeden Međimurac a drugi prekomurski Slovenac(Bohnec). Misi su prisustvovale vojne i građanske oblasti i srpski častnici. Pod misom, koja je bila u predvorju crkve, na povišenom mjestu, pratio je na harmoniju poznati glazbeni virtuoz veleč. g. Vinko Žganec četveroglasno pjevanje božićnih pjesama macinečkog sbora djevojaka i momaka. Sbor je dirigirao dični naš velečastni Lipnjak. Nakon svete mise odpjevan je „Te Deum“ koji je pjevao sav narod. Na svršetko odpjevana je oduševljeno „Lijepa naša domovina.“
Poslije svete mise slijedila je narodna skupština, koju je otvorio O. Kapistran Geci. Istaknuo je svrhu narodnog blagdana. Htjeli smo u prvom redu javno i skupno zahvaliti Bogu na postignutom oslobođenju a za tim jasno i glasno ispovjediti, da jugoslavenska vojska nije ovamo došla kao neprijateljska, već kao osloboditeljica i da je bila želja samih nas Međimuraca, da za uvijek skinemo sa sebe lance robstva mađarskoga. Za tim predloži u svrhu mirnog raspravljanja za predsjednika župnika veleč. g. Andriju Fišera a za bilježnike gosp. ravnatelja gimnazije Lisjaka i g.župnika Lajtmana. Predsjednik se je zahvalio na povjerenju i podijelio riječ veleuč. g. dru Novaku, građanskom upravitelju Međimurja, da prvi narodu progovori. Dr. Novak, pozdravljen gromkim: Živio! progovori o uzroku, skojeg smo se sastali. Taj sastanak je znak da je tu sloboda, jer tu govore vaši sinovi, ljudi vaše krvi i jezika.Danas se moramo sjetiti, što smo do sada bili. Predsjednik sjeverne Amerike, Wilson iznio je ideju oslobođenja i samoodređenja manjih naroda. Na temelju te ideje imademo i mi pravo reći hoćemo li i dalje biti mađarsko roblje ili slobodni ljudi. Narod je odobravao njegov govor na raznim mjestima a na svršetku nagradio gromkim : živio.
Drugi je govorio g. Vinko Žganec … a treći seljak iz Kraljevca Stanko Štefok o reformama, koje su nam potrebne naročito na agrarnom polju. Nakon njega podijeljena je riječ natporučniku Franji Glogovcu, junačkom vođi međimurskih komitađija, i tajniku vijeća dr. Vidušiću. Nakon toga je ustao predsjednik i reasumirao smisao svih govora i pročitao ovu rezoluciju:
Rezolucija
U hrvatskom narodu u Međimurju, koji s narodom Srba, Hrvata i Slovenaca sačinjava jedinstvenu etničku cjelinu, živjela je od uvijek živa želja, da se politički sjedini sa svojim suplemenicima iste krvi i jezika.
Imperijalizam mađarske države, koji je htio nasilnom mađarizacijom stvoriti od raznih naroda bivše Ugarske države jedinstveni i jednojezični mađarski narod, kao što nije uspio kod ostalih nemađarskih naroda Ugarske, nije uspio niti kod međimurskih Hrvata. Usprkos najvećeg nasilja i najžešće mađarizacije ipak je narod hrvatski u Međimurju uščuvao svoj jezik i živu želju za oslobođenjem ispod tuđinskog jarma.
Kad je pobijedila ideja velikoga predsjednika sjeverno-američkih država Wilsona o samoodređenju naroda, osjetili su i međimurski Hrvati, da i oni imadu pravo na slobodu i život. Mađarske vlasti još jednim posljednjim udarcem htjele su, da u klici uguše ovu težnju naroda za slobodom, i mnogi sinovi našega naroda morali su tu težnju platiti vlastitom krvlju.
No nadošao je čas oslobođenja po slavnoj vojsci sinova naše krvi i jezika, i danas Hrvati iz cijelog Međimurja, sakupljeni na javnoj općoj skupštini u glavnom mjestu Čakovcu, obdržavanoj dne 9. januara 1919. pred cijelim svijetom otvoreno, odlučno, jednodušno i samosvjesno izjavljuju:
1. Za uvijek se otcjepljujemo od mađarske države, kojoj smo i dosada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje.
2. Sjedinjujemo se s jedinstvenom državom Srba, Hrvata i Slovenaca pod moćnim žezlom prvog jugoslavenskog kralja slavnog Petra I. Karađorđevića i izjavljujemo, da nas više nikada nikakva sila od naše nove države razdružiti ne će, pak, bude li potrebno, vlastitom ćemo krvlju zasvjedočiti ovu svoju odluku.
Živilo naše jugoslavensko kraljevstvo!
Živio kralj naš Petar I. Karađorđević!
Živio naš osloboditelj prestolonasljednik regent Aleksander!

Burnim odobravanjem primio je narod rezoluciju, jer mu je ista iz duše izvađena. Rezolucija poslana je Njegovom visočanstvu Regentu Aleksandru, banu Mihaloviću, Pribičeviču, itd.
Posljednji se popne da pozdravi narod g. Miškulin, župnik iz Bartolovca u Hrvatskoj.Veseli ga sloga i jednodušnost naroda i njegovih vođa. Došao je kao susjed, da bude sudionik sveopćeg veselja i narodnog blagdana u Međimurju. Kao ugodan govornik i dobar susjed, koji je kod ekspedicije u Međimurje vojsci izkazao lijepe usluge, pozdravljen je živim klicanjem.
Nakon toga se je narod mirno i doztojanstveno razišao širom cijelog Međimurja da raznese glas o svemu, što je vidio i čuo. Spomen na ovaj dan, kakvog još ne doživi Međimurje, ostat će zlatnim slovama ubilježen u povjestnici naroda.
Pripominjemo, da su kod svete mise i skupštine počastnu stražu činili domaći međimurski dobrovoljci, kojih do sada imade sedemdeset. Kod skupnog ručka svećeničkih, vojnih i građanskih predstavnika pjevao je macinečki zbor rodoljubne pjesme i stekao sveopće priznanje i zahvalnost.
Tako nam prođe narodni blagdan.
(I tako ga prikazaše Medjimurske Novine 12. januara 1919.!)