Tko čita - (ne) skita

Pod ovim motom odvijat će se ovogodišnji „Mjesec hrvatske knjige“ koji se tradicionalno obilježava od 15.listopada do 15.studenog. Najprije o uzrečici: nju možemo shvatiti i kao „odgojnu mjeru“ jer, naime, kad netko čita onda se ne skita uokolo, već na toj razini, u tom tumačenju knjiga ima preventivnu „pozitivnu ulogu“. No, niječna riječca je stavljena u zagradu što pak će reći da se čitanjem moguće ipak skitati, no, jasno, pritom se ne misli na skitnju u stvarnoj zbilji nego u književnoj, po svjetovima što ih pred čitateljem otvara knjiga koju čita. Zapravo, čini mi se da je upravo u susretu tih dviju stvarnosti i bit čitanja – stvarna, realna zbilja odveć je prozaična te se onaj koji čita utječe književnoj, ne samo da bi zaboravio prvu nego i da nađe nadomjestak, nadahnuće za djelovanje u prvoj.
Ali, počeo sam „filozofirati“, vratimo se Mjesecu hrvatske knjige koji nam je eto, pred vratima. Kako to već biva, dežurni će se skribendi latiti učenih misli o važnosti knjige i čitanja (važnim mi se čini da će se zajednička manifestacija na nacionalnoj razini održati pod motom „Čitajmo naglas“ jer je činjenica da mnogi danas – ne znaju čitati, a pritom nikako ne mislim samo na djecu!), a dežurna pak jamrala te oni koji žive od knjige (prodaje, ponude, posudbe) podastiru nam žalobne podatke o položaju knjiga i knjižnica, o broju čitatelja, osobito pak o stimuliranju knjige koje se daje na kapaljku (tek toliko da ne odapne!), pogotovo u grdim vremenima kakvo je upravo ovo naše današnje. Ne kanim i ja tako, ne zato što se ne bih slagao s većinom ovih lamentacija nego što mislim da sudbinu knjige određuje upravo riječ (glagol, imenica) iz naslova – čitanje. Odatle nam, dakle, o razgovorima o knjizi valja poći, od njena „konzumiranja“.
Suvremeni francuski prozaik i profesor književnosti Daniel Pennac (1944.) objavio je krasnu knjigu Od korica do korica. U njoj ležerno otvara mnoge teme oko knjige, a jedna je ona najvažnija – imati vremena za čitanje: „Da, ali kojem dijelu mog rasporeda oduzeti tih sat vremena za svakodnevno čitanje? Druženje s prijateljima? Televiziji? Izlascima? Obiteljskim večerima? Pisanju zadaća? Gdje iznaći vremena za čitanje? Ozbiljan problem. Koji to i nije. Čim se pojavi pitanje vremena za čitanje, znači da nema nikakve želje. Jer, ako dobro promislimo, nitko nikada nema vremena za čitanje. Ni mali, ni mladi, ni odrasli. Život je stalna zapreka čitanju“. I Milivoj Solar, moj dragi profesor i izuzetan književni znanstvenik, svoj je jedan esej o krizi romana (to jest njegova čitanja) započeo navođenjem uobičajene konstatacije - „nemam vremena“. Ali, ako se nema vremena za knjigu zašto se ipak ima vremena za razne TV sapunice, Sulejmane, Tajne i slično? Dakle, ovo s vremenom ipak „ne drži vodu“…
Mislim da su posrijedi barem dva objašnjenja. Prvo je vezano uz one koji se danas – a takvih nas je, nažalost, puno – suočavaju s osnovnim egzistencijalnim pitanjima, te usred cjelodnevne trke za namirivanjem osnovnih potreba tko bi još mislio na knjigu i čitanje (ali tv navečer, to još može, „kaj malo pozabim one svagdešnje brige“). Drugo je nepostojanje navike. Pretpostaviti nam je da bi se ta navika najprije našla u onom sloju ljudi koje nazivamo intelektualcima. Ne bih se složio s Klaićem da je intelektualac „osoba s fakultetskom, visokoškolskom diplomom“, on je, trebao bi biti znatno više. Dekanov potpis na papir, smotan u futrolu, tek bi trebala biti pretpostavka, tek otvorena vrata za građenje pojma „intelektualac“, što će reći – stručnost, poštenje, ljudskost i – načitanost! E, tu smo! Pitajmo se (i priznajmo) otvoreno: koliko intelektualaca (a među njih spadaju svi, od tehničke do humanističke inteligencije) danas čita? I što i koliko? Neki ni ne moraju u knjižnicu, imaju svoje kućne biblioteke, ali – čitaju li? Dakle, neka uz ovaj Mjesec hrvatske knjige svatko bar zapita sebe sama: koliko li sam knjiga pročitao u protekloj godini (barem godini ako ne mjesecu)?
I tu tad sve počinje. Budući da je knjiga danas rijedak gost u mnogim domovima, jasno je da će se taj odnos prenijeti i na djecu. Ili drukčije: tko će u obitelji probuditi djetetu ljubav za čitanje? K tome, djeca prije spavanja vole priče, čak više večeri jednu te istu (jer se uvijek iznova razbuđuje njihova mašta), upijaju tad i pamte svaku riječ (čak ispravljaju ako pripovjedač, zbor umora ili zaboravljanja, preskoči koji dio!), ali otac se u takvim trenutcima izgovara da je „umoran od posla“ ili da „ne zna maštati“ (tj.izmišljati priče), majka „da nema vremena“ jer mora prati suđe ili peglati a brat/sestra da moraju van… Preostaje tad jedino škola. Premda, najjadnije je u njoj ako djeca moraju čitati (lektira!), ako nema dovoljno knjiga u školskoj knjižnici te je za djetetovo čitanje prava sreća ako ima dobra učitelja/učiteljicu. „Sva njegova čitanja bili su darovi“, zapisao je jedan đak. Tome treba težiti svaki učitelj, dakle tako se pripremiti da ljepotom književne riječi probudi djetetovu ljubav prema knjizi. A tad ono, ni tad niti kasnije ne će reći „nemam vremena“ za knjigu. Zato upravo i spominjem školu (i učitelja) jer se tu u stasanju, u čovjekovim početcima dobiva (ili gubi) mnogo toga, što se odnosi i na čitanje, na prijateljevanje s knjigom.
Koliko se čita? Evo konkretnih podataka vezanih za Gradsku, čakovečku knjižnicu. U 2012. godini bilo je učlanjeno 4.135 članova, od čega je bilo 4.010 aktivnih čitača ( u odnosu na 2011. više je za 198 članova i 140 aktivnih čitača – što ohrabruje!). Na Dječji odjel bilo je učlanjeno 1.265 članova, od kojeg broja je 402 predškolca, a na Opći odjel 2.870 članova – 787 srednjoškolaca, 543 studenta, 973 službenika i 323 umirovljenika. E, sad je dvoje važno: ako li se spomene broj stanovnika Grada – 15.569, to je 14,8% stanovnika koji čitaju a standard za narodne knjižnice u Republici Hrvatskoj propisuje najmanje 15%; postotak je još jadniji podsjetimo li da područje Grada obuhvaća i okolna naselja, što podrazumijeva i potencijalne čitače, te da su koristnici Knjižnice i drugi stanovnici Županije. I drugo, u ljetnim mjesecima među mladima osnovnoškolaca baš i nije bilo u Knjižnici, no bili su srednjoškolci, što pak upućuje na mogući „dril“ lektirom (daj Bože da nisam u pravu!).
Završimo ipak vedrije, konstatacijom da djeca (većina) ipak čitaju. Zašto? Evo kako se izjasnila nekolicina osmaša u čakovečkoj 1.osnovnoj: „Čitam zato što se u tom svijetu osjećam ugodno i kao kod kuće“ (Sara); Čitam kako bih razigrao svoju maštu, obogatio rječnik i svoje osjećaje“ (Dario); Čitam kako bih mogla pobjeći od stvarnosti u neke nove, potpuno drugačije svjetove; kako bih upoznala nove osobnosti i vratila vjeru u ljude“ (Asja); „Čitam jer u čitanju pronalazim svoj mir, sreću. Na trenutke se maknem iz ovog stvarnog svijeta i odem u onaj zamišljeni, gdje je sve baš stvoreno za ‘putnike’ poput mene“ (Blanka); „Čitam jer znam da ću u knjizi naći prave odgovore na svoja pitanja“(Zvonimir); „Neki čitaju zbog zabave, drugi iz dosade, a neki radi ocjene. Ja čitam iz ljubavi prema knjizi“(Ivan).

P.S. Među njima se svakako ne može naći jedan Kušanov lik (osim, jasno, kao lektirni lik!) koji je za svoga prijatelja rekao: „On svaki dan pročita novi roman. Prošle je nedjelje odjednom pročitao dva. ‘Zločina’ i ‘Kaznu’“.