Tolerancija je kultura i obratno

Latih se izuzetno kompleksne teme. Tolerancija je složena prema latinskoj riječi „tolerare“ a tumačimo je , prema Klaiću, kao „trpeljivost, podnošljivost prema tuđim mišljenjima i uvjerenjima, snošljivost, obzirnost, dopušteno odstupanje od uobičajenog propisa“. No, naučili smo i slušamo svakodnevno baš ovu tuđicu, ona je ušla u govornu našu praksu. Ali, zašto je ona kompleksna u onome što „pokriva“ te je poprilično nezahvalna za razgovor? Zato što je čovječanstvo, danas i oduvijek, sastavljeno od jedinki koje su neponovljive; nigdje na kugli nema niti je bilo još jedne osobe poput ovog autora koga čitate. Naravno, niti osobe poput Vas. Ljudski rod sastavljen je, dakle, od niza različitosti (neponovljivosti) koje, međutim – zajedno žive, koji rod tad nastoji urediti svoje društvene odnose. A što je s individualnim odnosima? Kako ih mi, kao pojedinci „uređujemo“, ili bar nastojimo oko toga? Koliko nam to uspijeva? Pokazujemo li bar volju za tolerantnim, snošljivim međuljudskim odnosima?
O toleranciji je zato, razumije, napisano puno. Između niza tekstova spomenuo bi jedan stariji, klasičan i drugi suvremen. Glede prvog riječ je, pretpostavljate, o Voltaireovom znamenitom djelu Rasprava o toleranciji. U knjizi François-Marie Arouet, kako je pravo autorovo ime, raspravlja uglavnom o vjerskoj toleranciji, jasno, s obzirom na 18. stoljeće i odnose. Pritom je oštro kritizirao kršćanstvo, iskazujući svoj antiklerikalizam (ali, već na toj razini možemo govoriti o toleranciji samoga autora!), no važno je što je kao uzor, učitelja tolerancije pretpostavljao upravo osobu Isusa Krista. „Sva njegova djela i riječi ukazuju na blagost, strpljenje, opraštanje. To je otac obitelji koji prima rasipnog sina; to je radnik koji dolazi u posljednjem satu a plaćen je kao i ostali; to je milosrdni Samaritanac (…), ne naljuti se čak ni na Judu koji će ga izdati; Petru naređuje da se nikada ne posluži mačem…“ Kršćanin bi zato trebao, naglašava Voltaire, u tome slijediti svoga učitelja ( a dodao bih – ne samo kršćanin!) te zaključuje s onom znamenitom Kristovom izjavom, koja bi trebala biti moto tolerancije: „Što ne želiš da drugi čini tebi, nemoj ni ti činiti drugome“. U skladu s ovime je i Voltaireova znamenita misao o pravu da se dopusti i sasluša drugi makar se ne slažemo s njegovim stavovima. Nedvojbeno, francuski prosvjetitelj nas puno uči o toleranciji.
Drugi je noviji primjer. Dvojac Mirjana Krizmanić i Marijan Kolesarić objavio je vrlo zanimljivu knjigu Tolerancija u svakidašnjem životu. Autori razlikuju nekoliko vrsta tolerancije: tolerancija među ljudima svakako je najvažnija a odnosi se na „podnošenje ili snošljivost čitavog niza njihovih svojstava i obilježja: ponašanja, navika, stajališta, vjerovanja, izgleda ili načina odijevanja i tome slično“; postoji, ili bi barem – s obzirom na današnji komunikacijski diskurz - trebala postojati i tolerancija među političkim strankama, to jest njihovim članovima; treba postojati i vjerska tolerancija (koja se gotovo svakodnevno demantira, ali ne u netolerantnosti spram onih koji ne vjeruju nego upravo obratno!), pa socijalna tolerancija (odnos ruralno-urbano ) itd. U knjizi - rekoh,vrlo zanimljivoj – autori među ostalim uvrštavaju i dva upitnika kojima bi čitatelj trebao testirati svoj stupanj tolerancije prema članovima obitelji i prema mlađim članovima te obitelji. U prvom upitniku nabrojena su ova pitanja (i uz svako je ponuđena mogućnost „ne smeta mi, podnosim, ne podnosim“): podcjenjivanje i kritiziranje, izrazita težnja za materijalnim, neuljuđeno ponašanje za stolom, stalno spominjanje prošlosti („Kad sam ja bio/la…“), ustrajavanje na vlastitim stavovima usprkos razložnim argumentima, neprimjereno odijevanje, ogovaranje prijatelja(ica), javno iskazivanje pobožnosti, zanemarivanje vlastitog izgleda, jadikovanje zbog kojekakvih tegoba, često iskazivanje nezadovoljstva, sklonost pretjeranom pesimizmu i slično. Drugi upitnik je slično sročen uz još neka zanimljiva pitanja: slijepo oponašanje prijatelja ili idola, razdražljivost i svadljivost, noćni izlasci i spavanje po danu, neodgovoran odnos prema obvezama (škola, posao), kritiziranje načina života roditelja, česta zakašnjavanja, pomanjkanje samokritičnosti, nedostatak poštovanja prema starijima, komuniciranje žargonom/šatrom, stalno psovanje i prostačenje, sklonost druženju sa snobovima, nedostatak privrženosti domovini, vlastitom narodu i vjeri, neprihvaćanje roditeljskih savjeta i slično tome. Nabrojih većinu tih pitanja hoteći njima pokazati koliko je pojam tolerancije širok i koje sve međuljudske odnose obuhvaća.
Zato bi se moglo nabrojiti niz konkretnih primjera iz našega svakidašnjega života, privatnoga i „javnoga“, onoga čega smo dionici u ovo naše vrijeme. Izdvojio bih tri, ona kojih se najprije sjetih, a u kojima je tolerancija na kušnji.
Povratnicimi/prognanici. Hrvatska se rodila u krvavom oslobodilačkom ratu, u kome je uništeno nemjerljivo materijalnih dobara ali još veća patnja nanijeta ljudima, ponajviše onima koji žive na područjima neposredno zahvaćenih ratom. Patnje se ponajprije odnose na bol za poginulima od ruke osvajača, nerijetko njihovih „komšija“. Mogu li najbliži tih žrtava doista biti posve tolerantni? Autori spomenute knjige zaključuju: „Poziv Crkve na praštanje i pomirenje razumljiv je i u skladu s njezinim poslanjem, čiji je cilj poticanje ljubavi prema Bogu i bližnjima.
Nema, međutim, sumnje da ratni stradalnici ne mogu zaboraviti što su zadnjih desetak godina proživjeli (knjiga je tiskana 2003.,op), pa o zaboravu ne može, a i ne treba biti govora“. Često čujemo – oprostiti da, ali ne zaboraviti! Pitanje je samo može li se i to kad onaj kome bi trebalo oprostiti ne pokazuje želju za pokajanjem. Ili: može li se s netolerantnim biti tolerantan? A dano ti je živjeti kraj njega. Preostaje se samo u takvim slučajevima pouzdati u vrijeme, što drugo…
Tolerancija i homoseksualnost. Krizmanić-Kolesarić ovako zaključuju: „Toleriranje različitosti znači da nas se ne tiče koga drugi ljudi odabiru za zajednički i/ili seksualni život, kao što nas se, primjerice, ne tiče kako uređuju svoj stan.“ Točno, ali tek djelomice, jer ljudi ipak nisu pokućstvo! Nastojim izraziti ne samo svoje nego i mišljenje sredine u kojoj živim a ono je: naravno da je intiman život svake osobe njezina privatna stvar, ali kad tu privatnost ona, kroz razne „prajdove“ i slične manifestacije agresivno iskazuje, to tada nije tolerancija. Dakle, oni koji očekuju od sredine toleranciju sami je svojim istupima krše. Teror i agresija duboko su, naravno, inkompatibilni s tolerancijom!
Tolerancija u politici. Ima li je uopće? O tome svjedočimo svakodnevno, od rasprava u Hrvatskom saboru do stranačkih prepucavanja. Komunikacija pojedinih političara, dakle javni istupi djelatnika počesto je daleko ispod uljudbene razine. Znaju li ta dična gospoda za toleranciju, dakle obzirnost, snošljivost? Iz tog političkog okružja nedavna gesta jednog od njih svakako je zanimljiva: gospodin je „bekrijao“ cijelu noć, pjevajući i „Čavoglave“, to je doprlo u javnost, no dotični je nakon toga postupio ljudski, uljudbeno dakle – ispričao se, javno pokajao zbog svoga ponašanja. Svatko tolerantan „prima to na znanje“ i stvar je gotova. Ali, nakon tog njegovog istupa porastao je broj njegovih „fanova“ na „fejsbukovskoj“ mreži! Dotični je političar izazvao reakciju zbog geste, vrline koja bi trebala biti uobičajena! A nažalost nije…