U kaljuži licemjerja, sila se budi

Volim kad se uskovitla prašina. Iza našeg posla ne smije ostati tišina. Kad se prašina slegne, iskristalizira se horizont. Uskovitlano me nazvala (i) Jedna Gospođa... da tako se zove, jer se pravo ime nije usudila iznijeti. Konsternirana, ostrašćena, na rubu mržnje, jer smo se u prošlom broju usudili spomenuti kardinala Bozanića. U eksplicitnoj metafori - putokazu da mu nije mjesto u forenzičnoj znanosti. Kao što i nije. Jedna Gospođa je simbol sile koja se budi. Sile koja ne uvažava da postoje različiti rakursi i da spektar različitosti može iscrtati dugu (čak) i na našem, prilično tmurnom, nebu. Voljela bih čuti, al mi nije rekla, zašto smatra da Bozanić treba biti pošteđen kritike? Zašto se njegovo ime ne bi smjelo spominjati, pa i uzalud? Zašto ne bismo pisali, a i nije tajna, da kler trlja ruke zbog vrlo izvjesne pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima što im otvara mogućnost ulaženja u sve sekularne pore društva?

Ne brine me njihov mogući utjecaj jer postoji tračak nade da će biti pozitivan. A nada umire zadnja. Brine me buđenje primitivizma, prijetnji onima koji misle drugačije, pećinskih poriva... o kojima prosvjetari, kler, čak i političari šute, s glavom u pijesku. Na svakom se koraku strasno govori o ljubavi prema svom, osvješćenom isključivo mržnjom prema drugačijem. Na Balkanu još uvijek vrijedi ista mjera za ljubav: koliko volim svoju domovinu? Onoliko koliko mrzim komšijinu.

MORAMO

Novinar mora jasno artikulirano nazvati stvari pravim imenom, bez eufemizama. Naravno, sa stavom jer je stav kičma misli. Ljudi sa stavom su redovito i pažljivi slušači. Od njih učim. Obogaćuju me. Pomažu mi da ispravim pogrešku, ako je do nje došlo. Utjeha su, kao što mi je nadu probudila druga čitateljica (iz Čakovca) koja me nazvala nakon Jedne Gospođe: i to ne da pohvali, već pokudi, ali su njezine riječi bile drugačije... bile su tkanje ljudskosti. Oni drugi, iz kategorije "sila se budi", vrište skriveni virtualnim bezličjem, te zakriljeni sigurnošću anonimne komunikacije, ne predstavljajući se, u dahu ispljunu šlajm zapetljanih riječi, zgroženi i sablažnjeni našim bogohuljenjem i, zovu li telefonom, munjevito, u strahu, prekidaju vezu.

Znam da im nije lako: snažnim argumentima sučeliti suprotne stavove veliki je izazov. Osobito ako gledate u pogled ispred sebe. Zar ćemo nakon silnih stoljeća otkad homo sapiens mjeri vrijeme i, navodno, duhovno raste, spaljivati na lomači, zbog nepristajanja da pored nas žive ljudi koji drugačije misle? Zato, nema nama svetih krava. Svatko, tko je pristao povesti stado, bio on svećenik, političar, učitelj ili nešto treće s liderskim predznakom, mora izdržati udarce, jednako kao što uživa u hvaljenju. Zar nikad nije bilo svećenika koji ne žive ono što propovijedaju, zar nismo imali liječnike koji se protupravno bogate na tuđoj nesreći, strahu i nemoći? Zar nije bilo nastavnika-pedofila? Što smo trebali? Ići niz dlaku? Skliznuti u kaljužu licemjerja? Na to ne pristajem.

(Nisam spomenula grijehe političara, jer su, jadni, ionako, u centru društvene pljuvačnice.) 

U svakom kutku ove zemlje, pa i ovom cvetnjaku na sjeveru, se osjeća da se sila (licemjerja) budi. Sve je jača i, zaista, čim ju os(u)jetiš moraš u toalet. Povraćat'.

Zato, i dalje, popu pop, bobu bob!