U novu godinu - s boksačem!!

Malo je neobično u novu godinu ući onako kako je to u naslovu zapisano, ali ima, bilo je i bit će u svijetu i većih „čudesa“ nego je takva „sitnica“, kakvih uistinu ima i na našim ulicama. Zato neka naslov ostane takav, a mi radije pogledajmo u čemu taj „nock-out“, barem za one koji – sve (ne) znaju!
Ono što je Franjo Punčec bio u tenisu, ne samo čakovečkom i međimurskom – a ne može se poreći da je bio „prva liga“ – to je u svoje vrijeme u jednoj drugoj športskoj disciplini, ali mnogo grubljoj te čak i po imenu težoj, a također ne samo čakovečkoj i međimurskoj, bio jedan drugi, od Ferija nešto mlađi naš zemljak i sugrađanin. Malu razliku među njima ipak čini uporno nastojanje da Punčeca, koji nije rođen u Čakovcu, pa ni u čakovečkoj župi ili općini, učinimo Čakovčaninom (po domaćem „Čakofčancom“) i po rođenju – kao da je sramota bilo za Čakovec, bilo za Punčeca biti rođen „na marofu v Polevami“ – a za ovoga drugoga, rođenoga „Čakofčanca“, niti znamo niti nas nije briga što su ga „neki“ uistinu već „preselili“ iz Čakovca, recimo, u Zagreb i napravili od njega „Zagrepčanca“!
Taj drugi je – boksač Emil Krleža.
Potekao je iz obitelji Stjepana Krleže ili Kerleže (kako je upisan) i Regine rođ. Kenđer (vjerojatnije Kenđel) u kojoj je bio rođen 22. travnja 1920. i poslije šest dana kršten u čakovečkoj župnoj crkvi, pa se u (rijetkoj!) literaturi pogrješno navodi 28. travnja 1920. kao dan njegova rođenja. Otac mu je bio jedan od poznatijih čakovečkih „šoštarof“, a majka „njegova žena“, kako se govorilo prije nego je – poslije Prvoga svjetskoga rata – ovamo došao naziv „kućanica“. Kuću i „veštata“ imali su najvjerojatnije nasuprot „ilitiga vizavi“ današnjega Vatrogasnoga doma, „polek Gredara“, glasovite krčme na početku ulice prema sajmištu, poput „Pečornika“ na drugome mjestu. Zasad samo kao veliku vjerojatnost treba uzeti i da se obitelj uskoro potom preselila u Zagreb, jer se o njoj gotovo ništa ne zna u Čakovcu.
Gdje je, kako i kada Emil, „familijarno“ Milan a kao dijete Milanček ili Milček – svakako ne više kao dječak, nego već kao mladić – došao u dodir, pogotovo aktivan dodir s boksom, upoznao ga, a svakako i zavolio, nije poznato, ali podaci o njemu govore da ga je počeo ozbiljno vježbati već s nepunih šesnaest godina. Očito mu je „išlo“ i brzo je napredovao jer je već sljedeće, 1937. godine, sa svojih, kak bi Čakovčanci rekli, „šmrklivih“ sedemnajst let, osvojio prvenstvo tadašnje Savske banovine u srednjoj skupini ili, kako se stručno kaže, kategoriji, a iz toga se mora zaključiti da je već bio „fest-dečko“! Jednak je uspjeh postigao i sljedeće, 1938., a potom i u poluteškoj skupini 1940. godine u Banovini Hrvatskoj, što je već donekle usporedivo s današnjom Republikom Hrvatskom. Državni prvak tadašnje Kraljevine Jugoslavije u srednjoj skupini bio je 1938. i 1939., a 1940. godine u poluteškoj kategoriji. Jednako tako mlad, ušao je i u državnu reprezentaciju te s njom uspješno nastupao 1937. protiv Čehoslovačke i Rumunjske u Temišvaru, a sljedeće godine protiv Rumunjske i Moravske u Pragu i Brnu.
Za razliku od svoga nešto starijega teniskoga „kolege“ Punčeca, Emil, odnosno Milan – u Zagrebu je za mnoge bio i Emiliano, prema poznatom revolucionaru Emilianu Zapati koji se baš tada pročuo po svojim pokušajima socijalnoga i nacionalnog oslobođenja i osamostaljenja meksičkih Indijanaca, što je najvjerojatnije nastalo kao neka aluzija i na tadašnje hrvatske želje i nastojanja oko osamostaljenja, iz kojih se onda dospjela roditi samo Banovina Hrvatska poslije koje je, u drugim uvjetima i okolnostima, nastala Nezavisna Država Hrvatska – za razliku, dakle, od Punčeca, Milan-Emiliano Krleža nije boksačku karijeru prekidao za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, nego ju je jednako uspješno nastavljao i u NDH. Kao član Teškoatletskoga kluba „Croatia“, naslov boksačkog prvaka države osvojio je 1942. u srednjoj, a 1943. i 1944. u poluteškoj skupini. S državnom reprezentacijom u poluteškoj skupini nastupio je na I. ratnom prvenstvu Europe u Breslauu protiv Madžarske, Slovačke i Rumunjske (1942.) i na troboju Hrvatska–Rumunjska–Slovačka (1944.) u Bukureštu. Potom je, navodno kao aktivist narodnooslobodilačkoga pokreta, bio uhićen i odveden u koncentracijski logor u Njemačkoj, što je bila izuzetna sreća jer su tada takvima glave padale po kratkom postupku. Poslije rata i povratka iz logora djelovao je u boksačkim klubovima „Lokomotiva“, „Borac“ i „Metalac“ u Zagrebu te „Milicioner“ u Beogradu. Bio je prvak Balkana 1947. i Jugoslavije 1950. u teškoj, a 1952. godine u poluteškoj kategoriji.
Kao vojni službenik, vjenčao se 29. siječnja 1949. u zagrebačkoj Župi Majke Božje Lurdske s Elizabetom Bouška (?), ali se o njegovu obiteljskom životu ne zna ništa. Poslije povlačenja iz ringa bio je trener klubova „Jedinstvo“ i „Metalac“ i kao takav relativno brzo – 10. siječnja 1974., prije četrdeset godina – umro i ubrzo, ako ne i već tada, otišao u zaborav. Hoće li tamo i dalje ostati, ne ovisi više o meni.

P.S. S neopisivim zadovoljstvom i veseljem moram, upravo moram obavijestiti brojne koji su mi čestitali Novu godinu ili Novu Godinu 2014. da su im se želje ispunile!! Na Novu Godinu ili Novu godinu 2014. nisam doživio ili nije mi se dogodilo ništa što se ne bi moglo uklopiti u pojam možda ne osobite sreće, ali svakako ne u nešto što je suprotno sreći. Prema tomu – hvala svima od srca!