Kolumne 24.10.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:51.

U POLITICI PRELASCI KAO U NOGOMETU, ALI CIJENE TRANSFERA NEPOZNATE

Međunarodna javnost pažljivo je pratila proslavu 100. obljetnice početka Prvog svjetskog rata i 70 godina od oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu. Manje radi Srbije i Srba, znatno više zbog dolaska ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovih poruka u eri zaoštravanja odnosa sa Zapadom. Premda se rijetko osvrćem na zbivanja preko naših granica, ovaj događaj i mene je zaintrigirao. Ono što se događalo na glavnoj predstavi - vojnoj paradi pod nazivom „Korak pobednika“, strahovito je ličilo na neka prošla vremena. Samo u Titovo, a kasnije i Miloševićevo doba narod je ispunio ulice, mahao zastavicama i slikama, te klicao velikome vođi. Tada, doduše, svojemu. Sada stranome, ruskom predsjedniku. Skandiralo se: “Putine, Putine! Vladimiru, spasi Srbiju! Srbija i Rusija, ne treba nam Unija!” U govorima se veličalo vjekovno prijateljstvo braće po krvi i vjeri. No, srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić u svemu tome ipak je malo pretjerao. Govoreći o oslobađanju Beograda 1944. godine, veličao je žrtvu Srba i sovjetske Crvene armije. Srpske vojske koja, po njemu, nikada nije započinjala niti jedan rat, nije vodila osvajačke ratove, a uvijek je bila na strani pravednika i pobjednika! Vladimir Putin koji je već svojim dolaskom, a bio je jedini strani predsjednik, uz Milorada Dodika iz Banje Luke, otvoreno iskazao važnost suradnji sa Srbijom, korigirao je Tomislava Nikolića. Beograd su oslobodili borci Crvene armije i jugoslavenski partizani!

Niti jednom nije spomenuo nekakvu srpsku vojsku ili sprske partizane. Srbijanski predsjednik, kao da ne zna, da tada još nije bilo države Srbije te da su u partizanima bili svi narodi iz bivše Jugoslavije. Naposljetku, ni vrhovni komandant partizanskih jedinica, Tito, kakav bio da bio, nije Srbin, već Hrvat. Spominjao je Nikolić poimenično neke zaslužne ratne generale, dakako, samo one srpske narodnosti, ali njihovog zapovjednika i maršala nije, jer nije bio Srbin. Usred Beograda korigirati ga je morao Rus Vladimir Putin.

Gdje se uhljebili udbaši?

Na hrvatskom političkom pladnju ponovo se počela posluživati lustracija, vezano uz početak suđenja udbaškim čelnicima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Sudi im se u Njemačkoj pod optužbom da su umiješani u ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Pravosudni slučaj kod nas je ponovo ispolitiziran. Po Nenadu Staziću iz SDP-a, lustracije nije moglo biti jer je devedesetih godina od prijašnjih 298.000 hrvatskih komunista, njih čak 90.000 postalo članovima HDZ-a, među njima i brojni udbaši. Pita se, tko bi lustraciju proveo i protiv koga? Po tome ispada da je SDP zabrinut za sudbinu HDZ-a, pa ni on nije inzistirao na lustraciji!? Naravno, priča je sasvim drukčija: nikome od političke vrhuške, ni jučer, ni danas, do lustracije nije, jer su svi bili premreženi bivšim komunistima, pa i pripadnicima zloglasnih tajnih službi. Da nije tako, ne bi Hrvatska bila jedna od malobrojnih zemalja koje tome nisu pristupile. Radi boljeg razumijevanja, lustracija je postupak kojim se u postkomunističkim zemljama iz javnih službi isključuju predstavnici stare vlasti, posebno policije i represivnog aparata. Da se htjelo, moglo se tako postupiti i u Hrvatskoj, ali..., zaključite sami.

Gradonačelnik napokon s 

kacigom!

Da sve ne bude samo visoka politika, malo i lokalnih tema. Kad se, ne tako davno, čakovečki gradonačelnik Stjepan Kovač naslikavao u ancugu na polaganju asfalta na nekoj od gradskih ulica, poželio sam da jednom osvane na nekom gradilištu, također u svečanom odijelu, ali s radničkom kacigom na glavi. I poslušao je. Prošli tjedan upravo je tako opremljen bio prilikom otvorenja radova na izgradnji školske sportske dvorane u Ivanovcu! Kacige su stavili i na glave dviju učenica, a čini mi se i ravnateljici škole. Moguće je da su sve njih uvjerili kako to propisuje neki od pravilnika o zaštiti na radu. Možda, ali oni nisu bili na radu, niti su im nad glavama visjeli ikakav kran ili skela, pa da, nedajbože, zadobiju kakve ozljede.

Oni su naprosto stajali pored plitke jame u koju su iz tački, a ne neke opasne mješalice, ubacili nekoliko lopata betona kojim su prekrili tuljac s posvetom tome događaju. Kažu, da ih se sjete neke buduće generacije koje će, zacijelo iz znatiželje, razbijati betonirane temelje da bi to mogle pročitati! Da ovakvo paradiranje nema smisla, i nije utemeljeno na bilo kakvim propisima, potvrđuje i činjenica da je tik do gradonačelnika, unutar ograđenog prostora, bilo još mnoštvo druge djece koja su tamo stajala bez kaciga. Njih nisu imali ni fotoreporteri koji su srljali do ispod lopata, da „uhvate“ let metalnog valjka u rupu s betonom. Oni su najviše bili izloženi „pogibelji“. Uzgred, vitkom, visokom i elegantno odjevenom gradonačelniku Kovaču ta kaciga tamo baš nikako nije pristajala.

No, nekima se, izgleda, svidjela. Posebice nekim članovima haenesa, koji su - njih tridesetak, četrdesetak ili čak pedesetak, saznat ćemo, promijenili dres, pa obukli crvene esdepeove odore. Uvidjeli oni kamo to HNS srlja, pa spominju isključenja ili samovoljne odlaske Josipa Posavca, Dragutina Lesara i Radimira Čačića koji su se zbivali u proteklih svega desetak godina! Sada im se prosvijetlilo, pa su napokon spoznali da to nije stranka za njih. I kako to već kod nas biva, uskoro možemo očekivati pressicu na kojoj će SDP Čakovca javnosti predstaviti pojačanja u svojim redovima. Uostalom, tako to rade i u nogometnim klubovima po završetku prijelaznog roka. Razlika je samo u tome što je u nogometu točno određeno vrijeme za prelazak iz jednoga kluba u drugi, i što se tamo zna vrijednost transfera. U politici takvih pravila nema. Može se, kad se kome prohtije, a cijena? Ma, kakva cijena? Ta, prelazi se isključivo zbog ljubavi spram programskih usmjerenja novog poslodavca! 

 

Umjesto P.S.-a

Nekoć smo u Čakovcu imali pravu Gradsku kavanu. Pamtim je još od vremena u kojem je pod bio prekriven drvenim daskama koje su se premazivale nečim što je strašno ličilo na istrošeno ulje, pa je čovjek trebao biti jako oprezan da se ne posklizne i padne, a ni miris nije bio ugodan dok nije ispario. Usprkos ne baš reprezentativnom izgledu, u njoj se odvijao gradski društveni život. Posjetitelji su bili različitih generacija. Mogle su se pročitati novine, pogledati koja televizijska emisija, popiti i prezalogajiti. Sve to uz zvuke Šarkezijeve violine, a kasnije klavirsku svirku Drageca Grabara. Postupno se uljepšavao interijer, pa je kavana postajala još privlačnija i ugodnija. Vikendom navečer priređivani su koncerti s plesom. Svoje prve nastupe u Čakovcu, pored ostalih, upravo u kavani imali su Mišo Kovač i Ivica Šerfezi. Svirali su domaći glazbeni ansambli. Bilo je to mjesto koje su i mladi i stari Čakovčanci rado posjećivali. Bila je to njihova kavana.

Izvor: 3104