UPIREM PRSTOM: I to malo bi nam uzeli!

Hrvatska je zemlja povijesnih regija (u koje svakako spada i Međimurje), s praktično tisućljetnim tradicijama, raznolikostima i identitetima. Regije su prirodno bogatstvo Hrvatske i jedna od njezinih komparativnih prednosti.
U političko-teritorijalnom smislu, regije su srednji oblik vlasti, između države i lokalnih vlasti, koji nije glomazan i nedodirljiv poput države, niti sitan i ograničeno kvalificiran poput općinske vlasti. Regija je, dakle, dovoljno velika i samoupravno organizirana da može rješavati i kompleksne razvojne zadatke, ali i dovoljno malena da može biti u neposrednijem kontaktu s građanima i bliža konkretnim i praktičnim zahtjevima.
Ustavom RH iz 1990. g. napravljen je prvi korak ka regionalizaciji Hrvatske. Njime je utvrđeno da su županije jedinice lokalne uprave i samouprave, a područja županija određena tako da one budu izražaj povijesnih, prometnih i gospodarskih čimbenika i sposobne da budu prirodne samoupravne cjeline u okviru RH. Međimurje je ispunilo sve uvjete tako da je status županije dobilo, u tada izborenoj samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj, novim teritorijalnim uređenjem, 30. prosinca 1992. godine, donošenjem Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi te Zakona o područjima županija, gradova i općina u RH. Time je prestao vrijediti Zakon o područjima općina u RH koji je ustrojio Međimurje kao jednu općinu, općinu Čakovec u okviru Zajednice općina Varaždin, i nastala je Županija međimurska kao jedinica lokalne uprave i samouprave.
Prvi put u povijesti Međimurje nije bilo dijelom nekog većeg teritorijalnog sustava, već je dobilo razinu vlasti odmah ispod državne; npr. 1847. g. Međimurje je bilo dijelom županije Zala, 1848. g. Varaždinske županije, 1861. g. županije Zala, 1922. g. Mariborske oblasti, 1929. g. Savske banovine, 1941. županije Zala, 1945. g. okružnog narodnog odbora Varaždin, 1955. g. općine Varaždin, a 1974. g. dijelom Zajednice općina Varaždin (općine Varaždin, Čakovec, Ludbreg, Novi Marof i Ivanec).
Promjenama Ustava RH iz 2001. godine županije su, člankom 133., definirane kao jedinice područne (regionalne) samouprave. Tim promjenama uvedena je, u skladu s europskim, pa i hrvatskim povijesnim iskustvima, nova razina vlasti u RH, područna (regionalna) samouprava. Samouprava koja će se skrbiti o razvoju zakonom određenog područja (regije) koje obuhvaća.
Člankom 134. Ustava RH određeno je da jedinice područne (regionalne) samouprave obavljaju poslove od područnog (regionalnog) značenja, a osobito poslove koji se odnose na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu te planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova.
Ovim ustavnim promjenama napravljen je još jedan važan korak ka regionalizaciji Hrvatske, no stalo se na pola puta, izostao je najvažniji korak da bi novostvorene regije mogle kvalitetno obavljati sve poslove koje im nalažu Ustav i zakoni, a to je financijska decentralizacija. Iako se u članku 137. Ustava RH navodi da prihodi jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave moraju biti razmjerni njihovim ovlastima predviđenim Ustavom i zakonima, stvarnost je sasvim drugačija.
Ogroman dio proračunskih sredstava, skoro 90%, nalazi se pod kontrolom središnje vlasti, gotovo sve naše općine, gradovi i županije moraju se zadovoljiti samo mrvicama koje im preostanu, ovisne o centraliziranoj državi koja, po svojim kriterijima, dijeli novac iz proračuna.
Ni Međimurska županija nije izuzetak. Tako, prema podacima iz edicije “Međimurska županija u brojkama 2008.” možemo saznati da je zbroj proračunskih sredstava, a prema obračunu izvršenja proračuna, same županije i svih (25) općina i gradova, u 2008. g. iznosio 414 milijuna kuna. U odnosu na državni proračun, koji je iznosio 115 milijardi kuna, to je iznos manji od 0,5% iako u Međimurju živi 2,7% stanovnika Hrvatske. Sama županija imala je proračun u visini 133 milijuna kuna (radi se o bruto proračunu, u koji su uračunati svi porezni prihodi i pomoći od države). Kada bismo taj ukupni županijski proračun podijelili sa brojem stanovnika u Međimurju došli bismo do podatka da svaki stanovnik Međimurja dobiva samo 1.000 kuna godišnje. Takove visine proračuna nisu dovoljne za ostvarenje bitnih razvojnih programa, pa ni za osnovne poslove koji su im određeni Ustavom. Tu se, slijedom toga, otvara i novi problem.
Nakon ulaska u članstvo EU Hrvatska bi iz europskog proračuna mogla dobivati oko milijardu kuna godišnje bude li imala kvalitetne projekte. Projekte koje se financira iz kohezijskih fondova EU, namijenjenih razvoju ispodprosječno razvijenih područja, mora se započeti vlastitim novcem, a potrošeno se potom nadoknadi iz europskog proračuna. To podrazumijeva da mjesne vlasti imaju za to dovoljno novca u vlastitoj blagajni, što u Hrvatskoj nije slučaj.
Zbog izostanka decentralizacije, postoji opasnost da će nerazvijeni ostati razvijeni, a da će novac namijenjen Hrvatskoj iskoristiti netko drugi. Hrvatskoj je, dakle, nužna što skorija decentralizacija. Ona se ne može u nedogled odgađati i uvjet je za ulazak u EU. To će značiti i više novca u međimurskim proračunima, a time će se otvoriti i veće mogućnosti da se Međimurje lakše nosi sa svojim razvojnim i socijalnim problemima (gospodarska struktura, niske prosječne plaće, prijeteći stečajevi, nezaposlenost...) i osigura kvalitetan i brz razvoj.
U ovih desetak godina napravljeni su tek prvi koraci ka regionalizaciji Hrvatske, a ono što nas čeka u skoroj budućnosti, i za što se zalaže MDS i sve regionalne stranke u Hrvatskoj, je rasprava o statusu regija, tj. rasprava o raspodjeli dodatnih ovlasti i financija, koje se moraju temeljiti na principima decentralizacije, dekoncentracije i regionalizacije. Na taj način hrvatske regije bi se sa svojim kapacitetima izjednačile s onima u EU i mogle bi kvalitetno utjecati na uvjete života, sigurnosti i prava svojih stanovnika.
S obzirom da se sve češće otvaraju rasprave o novom teritorijalnom ustroju Hrvatske, pa i o novom područnom, regionalnom sustavu, bitno je naglasiti da je od izuzetne važnosti da Međimurje zadrži postojeći status, status regije. Međimurju ne smije biti uskraćeno pravo na područnu (regionalnu) samoupravu i pravo da bira svoje područno predstavničko tijelo – Skupštinu Međimurske županije.

P.S.
Ukoliko bi Međimurje postalo dijelom neke veće regije (npr. Regija sjeverozapadne Hrvatske), svi ti ciljevi bili bi teže ostvarivi jer bi kao najmanja županija u okruženju imala i manji utjecaj na razvoj i raspodjelu sredstava neke šire regije.
Iz prošlosti Međimurja vidljivo je da Međimurje više napreduje upravo onda kada samostalno raspolaže i upravlja sa što većim dijelom sredstava koja se ostvaruju na njegovom području.