Uzgoj češnjaka

Češnjak ili bijeli luk proizvodi se na cijelom području naše države, ali uglavnom na malim površinama za vlastite potrebe i lokalna tržišta. Zrioba lukovica zahtjeva suho i toplo vrijeme, jer ako u to vrijeme padaju obilne oborine pucaju vanjski ovojni listovi, pa lukovica poprimi sivu boju od saprofitskih gljivica. Stoga se tradicionalno se uzgaja u mediteranskom području u kraškim poljima, gdje se zimi ne zadržava voda. Literatura navodi da su manje vlažni uvjeti istočne Hrvatske također povoljni uvjeti za uzgoj češnjaka u dolinama rijeka, jer mu najviše odgovaraju lakša tla, dobre strukture, blago kisele ili neutralne reakcije. No, i Međimurje ima lokalitete uz rijeku Dravu gdje se tradicionalno uzgajaju domaći klonovi češnjaka na aluvijalno-pjeskovitim površinama. U odnosu na drugo povrće ima veliku hranidbenu i zdravstvenu vrijednost priznatu još prije 4.000 godina. Eterična ulja sa sumporom i biljni antibiotik alicin su presudni sastojci češnjaka za njegovu zdravstvenu vrijednost, te se koristi za snižavanje krvnog tlaka, protiv ugrušaka krvi, pomaže pri izlučivanju žuči i normalizira djelovanje jetre. Ipak, najviše se upotrebljava protiv prehlada, gripe, bronhitisa i astme. U pučkoj medicini se oblozi od sjeckanog češnjaka koriste protiv čireva na koži, gnojenih rana, žuljeva i kurjih očiju. Iz tih razloga potrebe za tržnim viškovima češnjaka od strane potrošača rastu, a kako se domaći češnjak za prodaju nudi u skromnim količinama cijena mu je relativno visoka, pa sve veći broj gospodarstva iskazuje interes za uzgoj ove kulture. Kod nas su najrašireniji domaći ozimi eko-tipovi koji se sade ujesen, prezimljuju, pa u sljedećoj godini razvijaju vegetativnu masu i lukovicu. Biljke češnjaka su u pravilu vrlo otporne na niske temperature, pa mogu dobro prezimiti u kontinentalnom području, odnosno za normalan rast i “glavičenje” češnjaka češnjevi za reprodukciju moraju biti izloženi niskim temperaturama! Češnjak ne podnosi sam sebe niti bilo koji luk kao pretkulturu, a poželjno je da na isto mjesto dođe tek nakon 5 godina! Ovo je najsigurnija i ekološki najprihvatljivija mjera protiv lukove stabljikine nematode (Ditylenchus) i bijele truleži (Sclerotium) koje mogu pričiniti vrlo velike štete usjevu. Tijekom vegetacije njega češnjaka se svodi na prihranu, navodnjavanje, borbu protiv korova, te suzbijanje bolesti i štetnika. Primjena herbicida veliko je olakšanje u borbi protiv korova, jer su mehaničke mjere okopavanjem na većim površinama teško provedive i zahtijevaju mnogo rada! Pri jesenskoj sadnji češnjaka u kontinentalnom području gotovo se redovito pojavljuje zimska korovna vrsta mišjakinja ili “črevec” (Stellaria media). Iskustva dobivena u međimurskoj proizvodnji zimskog luka pokazuju da ovaj korov tijekom blagih zima može opasno ugroziti uspješan rast i razvoj luka i/ili češnjaka, a vrlo je učinkovita protiv mišjakinje ili “črevca” primjena pendimetalina (Stomp, Pendigan) nakon sadnje a prije nicanja usjeva!
Od štetnih organizama životinjskog podrijetla u usjevima češnjaka su najčešće zabilježeni gubici od zemljišnih nametnika: žičnjaka (Elateridae), grčica hrušta (Melolontinae) i stabljikina nematoda (Ditylenchus), te češnjakove muhe (Helomyza lurida). Nematode su sitne crvolike životinje, najčešće manje od 1 mm, od kojih neke žive u tlu i na korijenu biljaka, a neke vrste žive unutar biljke – npr. stabljikina nematoda (Ditylenchus dipsaci), od koje su u prošlosti zabilježene vrlo velike štete na usjevima luka i češnjaka uz mjestimično potpuno propadanje napadnutih biljaka (npr. na području Istre, Zagreba, Slavonije i Baranje). Zaražene biljke češnjaka ovom nematodom počinju žutiti, a lukovice su mekane, prazne i nisu za sadnju (vidi fotografije). Ženke odlažu do 500 jaja, iz kojih rano u proljeće izlaze ličinke koje prodiru u biljku izravno i/ili preko prirodnih otvora, a za što im je neophodna kiša ili navodnjavanje kišenjem! Ovaj štetnik omogućuje i naknadni razvoj nekih bolesti, npr. plijesni (Botrytis alii) i neke bakterioze. Zaraženo sjeme i lučice su jedan od važnijih načina širenja nematode stabljike luka i češnjaka, pa obavezno sjemenske usjeve zdravstveno pregledavati na njihovu moguću pojavu. Jedino plodored i otporni klonovi češnjaka smanjuju populaciju nematoda u zemljištu. Kao i druge štetne muhe u povrćarstvu (npr. kupusna i/ili lukova muha), češnjakova muha (Helomyza lurida) nalikuje kućnim muhama jer odrasli oblici imaju tamno tijelo veličine do 1 cm. Štete uzrokuju njihove ličinke bijele boje bez nogu, veličine do 12 mm, koje žive u mladim biljkama (naknado se naseljavaju uzročnici gljivičnih bolesti ili saprofiti koju uzrokuju trulež i plijesan glavica češnjaka). Na napadnutim biljkama središnji list požuti, stabljika je na dodir mekana, prazna, a takva je i lukovica. U našim su krajevima (npr. okolica Zagreba) oš sredinom 1980-ih godina zabilježene vrlo jake zaraze češnjakovom muhom, kojima je uništeno do 70% biljaka! Prezimljuje kao odrasli oblik, a još krajem zime (neposredno nakon otapanja snijega) ženke nakon kopulacije počinju odlagati jaja (na vrlo niskim temperaturama, blizu 0°C) na listove mladih biljaka ili na zemlju u njihovoj neposrednoj blizini. Ispiljena ličinka se prvo ubušuje u list, zatim u stabljiku i naknadno u glavicu. Za razliku od lukove muhe, u stabljici se nalazi samo jedna ličinka češnjakove muhe. Pred kukuljenje izlazi iz glavice, zavlači se u zemlju, a krajem svibnja ili tijekom lipnja izlijeću odrasle muhe koje prema nekim autorima “odlaze” na prezimljenje, a prema drugim istraživačima razvijaju još jednu “jesensku” generaciju. Suzbija se na isti način kao i lukova muha, samo tretiranja moraju biti obavljena ranije. Pripravci na osnovi spinosada (Laser KS) i azadiraktina (NeemAzal TS) koji su u našoj zemlji registrirani za suzbijanje drugih nametnika češnjaka, mogu se koristiti i protiv muhe. U regijama gdje se redovito uzgajaju crveni i bijeli luk gotovo se svake godine pojavljuju bolesti iz skupina plamenjača (Peronospora), hrđa (Puccinia) i plijesni ili truleži (Botrytis, Sclerotium). Ekonomski je najštetnija plamenjača, koja u vrlo kratkom razdoblju može spaliti nadzemne organe luka poriluka i češnjaka. Optimalna temperatura razvoja plamenjače crvenog i bijelog luka je samo 12°C, ali se uz dovoljno vlage razvija i tijekom blagih zima pri temperaturama samo 6°C. Vrlo smo velike štete od plamenjače zabilježili kada je nakon blage a vlažne zime uslijedilo kišovito proljetno razdoblje! Osim plamenjače na nadzemnim se organima češnjaka razvija i hrđa (puno češće nego kod crvenog luka). Stoga kod suzbijanja bolesti lišća češnjaka treba birati fungicide koji su istovremeno učinkoviti na obje bolesti (Peronospora, Puccinia) (vidi tablicu 1.). Toksikološki je u češnjaku vrlo prihvatljiv je azoksistrobin (Ortiva SC), ali je učinkovit ako se koristi isključivo preventivno (prije zaraze i pojave simptoma bolesti)!
Dakle, ukoliko se češnjak proizvodi na manjih gredicama u okućnicama sadnjom zdravstveno ispravnih lukovica u prihvatljivom plodoredu (na istu gredicu tek svake četvrte ili još bolje pete godine), a korovi se suzbijaju mehanički (čupanjem i okopavanjem), tada je u vrijeme pojave češnjakove muhe još potrebno takve površine pokriti paučinastim folijama i/ili vješati žute ljepljive ploče. Druge mjere zaštite u proizvodnji češnjaka za vlastite potrebe u pravilu nisu potrebne. Ali, ako se češnjak proizvodi za tržište na većim površinama tada je kemijsko suzbijanje korova važnija mjera njege usjeva, a preventivno je potrebno obaviti i nekoliko mjera zaštite od najvažnijih i najraširenijih štetnih organizama među kojima ističemo bolesti lišća (plamenjača, hrđa) te češnjakovu muhu.