Velik blagdan i vjernih i nevjernih

U tjednu koji je pred nama do sljedećih ovih novina, pa i “Sitnica” u njima - i zaposlene i nezaposlene, i one koji dobivaju (možda i ne uvijek i sasvim zasluženu) plaću i one koji ju (makar i teško zasluženu) ne dobivaju, i one koji jesu vjernici u smislu kršćanskih crkava i one koji to nisu, pa makar se onima možda čak i protive, jednom riječju - sve nas u našoj državi i većinu onih u tzv. “zapadnom” svijetu - čeka uvijek rado dočekivan “produženi” i zato “veliki” vikend! (Baš tako “vikend” jer tko još zna ili mari za nekakav odiozan i prostački“kraj tjedna”, premda je, osim svega drugoga, dobrano zagrizao u početak sljedećega tjedna?!?) Sav, naime, kršćanski svijet - i onaj koji to više nije premda ima njegovu prošlost - slavi ili uživa Uskrs. Stoga neka bude dopušteno o tome nešto prema onome što je u enciklopedijama.
Uskrs, dakle, ili Vazam, u našoj pak kajkavštini Vuzem, a prema službenom nazivu Katoličke Crkve Nedjelja Uskrsnuća Gospodnjega, najstariji je i najveći blagdan svega kršćanskoga svijeta. To je spomen Kristova uskrsnuća, temelja kršćanske vjere, što je apostol Pavao, prvi i najveći naučitelj kršćanstva, izrazio riječima: “Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludno je i naše propovijedanje, uzaludna je i vaša vjera.” (I. Kor., 15, 14). Gotovo sve države zapadnoga kulturnoga kruga prihvatile su taj blagdan kao svoj i dodijelile mu, uz crkveni, i građanski ili državni status. Štoviše, većina njih priznaje mu i dvodnevno trajanje.
U ranokršćansko doba tom se blagdanu s pravom pridavalo toliko značenje, veličina i vrijednost da je bio slavljen svake nedjelje. Tek od sredine II. stoljeća počelo se Kristovo uskrsnuće slaviti jedanput godišnje. I to nije bilo sporno, nego je nadnevak, datum slavljenja izazivao velike rasprave i bio uzrok teških razmirica. Maloazijske ili istočne crkvene zajednice bile su tada za 14. dan mjeseca nisana, tj., dan židovskog Pesaha ili Pashe, kad je - prema evanđeljima - Isus bio raspet i umro, rimska pak, tj., zapadna tradicija bila je za nedjelju nakon toga datuma. Izračunavanje je bilo otežano time što se židovska lunarna godina, razumljivo, nije podudarala s građanskom solarnom godinom. Razmimoilaženja su bila razriješena tek na ekumenskom koncilu u Niceji 325. godine, odredbom da se Uskrs slavi u nedjelju nakon prvoga punoga mjeseca (uštapa) poslije proljetne ravnodnevice (ekvinocija), a to može biti bilo kojega dana između 21. ožujka i 25. travnja. Izračunavanje toga bilo je povjereno astronomima u Aleksandriji koji su svoj posao obavili mnogo bolje nego im danas priznaju oni koji samo odmahuju rukom, misleći pritom: “A kaj su ti bokčeki mogli znati!?” Tek su u srednjem vijeku nastale mnogobrojne tablice za izračunavanje uskrsnoga datuma, pri čemu su se u pomoć zvali tzv. zlatni broj, epakte i nedjeljno slovo, dok danas taj itekako složen posao kao od šale obavljaju kompjutori i slične naprave.
Već su najranije kršćanske zajednice, po uzoru na židovsko pashalno bogoslužje, provodile uskrsnu noć u bdjenju, čitanju biblijskih tekstova i molitvama u očekivanju ponovnog dolaska Gospodnjega, a od III. stoljeća zaživjela je praksa krštenja katekumena u toj noći. Od IV. stoljeća Uskrs se slavio tri dana - počinjao je s večerom Gospodnjom na Veliki četvrtak, preko Velikoga petka i Velike subote, a završava večernjom molitvom u uskrsnu nedjelju. Vrhunac slavlja čini bdjenje u noći uoči te nedjelje. Priprema za taj blagdan je 40-dnevni post koji počinje na Pepelnicu i traje tijekom korizme, kao vrijeme pokore i sjećanja na krsna obećanja, a kod odraslih katekumena kao priprema za krštenje. Od Četvrtoga Lateranskoga koncila (1215.) uvedena je obveza da se vjernici najmanje jednom u godini ispovijede i o Uskrsu pričeste. Uskrsna je nedjelja jednako tako početak uskrsnoga ciklusa u kojemu prvih osam dana čini uskrsnu osminu ili oktavu, a nakon pedeset dana završit će blagdanom Duhova. U zapadnoj liturgiji uskrsno bdjenje obuhvaća blagoslov ognja, paljenje svijeće na “ognju bdjenja” i ophod kroz crkvu, nastavlja se podužim bogoslužjem riječi (pet starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja), potom obnovom krsnih obećanja i, naposljetku, euharistijom. U evangeličkim crkvama glavno slavlje održava se na uskrsnu nedjelju. U novije doba sve više zajednica prakticira uskrsno bdjenje. U istočnjačkoj liturgiji Uskrs se slavi večernjom s petnaest strozavjetnih čitanja i nedjeljnom jutarnjom službom Božjom koja uključuje procesiju sa svijećama.
Tako velik i značajan blagdan te razdoblja prije i poslije njega nisu mogli ostati bez traga, prije svega u svakodnevnom životu ljudi koji su - nekad svi odreda - bili vjernici. Nastali su tako kod njih običaji od pripremanja i paljenja “vuzmenke” - što je bila veća, dulje se i dalje pamtila - do sirotinjskih komadićaka mesa i kolača koji su prigodom odnošenja u crkvu na blagoslov bili maskirani velikim posuđem ili komadima drva, o čemu se neke prič(ic)e ponavljaju iz godine u godinu.

P.S. Ne bih htio da se prekine (dobar!?) običaj s ovom (pod)rubričicom koja daje “šansu” da uđe u novine, na primjer, Sándor Strausz koji je, rođen prije 150 godina (1865.) u mađarskom Aradu, pa preuzeo Fischelovu tiskaru i knjižaru u Čakovcu i tu dobrih 30 godina, do 1918., tiskao i izdavao “Muraköz – Medjimurje”, pa umro nepun mjesec prije nego bi morao napustiti ovaj kraj. Više o njemu ne znaju ni pametniji od mene, ali neka se to ne zaboravi.