Vladimir Trestenjak o izborima i blaženim političarima

Uskoro i u Međimurju počinje utrka za fotelje općinskog načelnika i zamjenike, tri prestižne fotelje gradonačelnika sa zamjenicima i onu, u Međimurju najprestižniju, fotelju župana, također sa zamjenicima. U isto vrijeme vodit će se i ogorčene bitke za oko tri stotine nešto manje udobnih stolaca namijenjenih vijećnicima. Iako je do izbora ostalo više od dva mjeseca, u strankama već sada vlada izvanredno stanje, daleko od očiju javnosti vode se (vjerujte mi na riječ) pravi mali unutarstranački prljavi ratovi, u kasne noćne sate zovu se predsjednici ogranaka, zauzimaju pozicije i izvlače brojevi za mjesta na listama. Pri kraju su i „prijelazni rokovi“ i promjene dresova, a kada i to za par dana završi, počinje show.

Umiveni, u izglačanim odijelima, čistim bijelim košuljama i s debelim čvorovima kravata ispod podbradaka (sunčane naočale se podrazumijevaju) krenut će naši lovci na fotelje među svoje birače i uvjeravati ih da su upravo oni ti koji najviše znaju, najviše mogu, da su najbolji-i pritom će, što mi je posebno fascinantno, svi do jednoga obilno zazivati Božju pomoć. Čut ćete uskoro iz njihovih govora da su naši političari pravi poznavatelji Svetog pisma, pa ako na tren zatvorite oči i slušate njihove govore, nećete biti sigurni da za govornicom nije možda neki Božji pastir, a ne vaš političar. I zaista, postalo je pomalo neukusno kako se lako pozivaju na Božju riječ, kako se strasno nabacuju biblijskim citatima, ponekad tek malo nedostaje da birače na predizbornom skupu pozovu na zajednički očenaš…Politika je prljav posao (i nemojte im nasjesti kad vam kažu da kod njih to nije tako) i strašno mi zvuči to prenemaganje i zazivanje Svevišnjeg i nošenje hinjene bogobojaznosti spremljene na dva ispisana papira u unutrašnjem džepu sakoa na političke skupove i domjenke, kao bi se od vjernog puka dobio koji glas više.

Vjera nije nešto što bi trebalo tako prizemno zlorabiti. Dio je to lijepe tradicije, tek dijelom i iskrene vjere, ali nije dobro kad se pretjeruje. A pretjeruje se. Da se krivo ne shvatimo, izuzetno poštujem svačije uvjerenje i uvijek ću se boriti za pravo svakoga da svoja uvjerenja može slobodno i izraziti, ali ono što me smeta, to je licemjerje. Ovako ispada da je većina naših političara na pragu, ako ne svetosti, a ono barem blaženstva.