Vlast želi pripuznički HTV

Po čemu je aktualna kampanja za izbor predsjednika Republike Hrvatske posebnija od četiri prijašnje? Po neizvjesnosti. Za prva dva izbora, ‘92. i 97., Franjo Tuđman gotovo da i nije imao ozbiljnog konkurenta. Niti su u to vrijeme stvoreni uvjeti da se javnosti predstavi demokratskiji kandidat poput, recimo, Vlade Gotovca kojeg je vojničkim remenom udario po glavi „časnik“ Hrvatske vojske. Tek je dvijetisućite, nakon trećesiječanjskih parlamentarnih izbora, stvorena klima za pošteniji izbor predsjednika. Tada je Hrvatska htjela – što je, uostalom, i dobila – predsjednika drukčijeg od Tuđmana. Od tri jaka kandidata HDZ-ovac Mate Granić ispao je u prvome krugu, a u drugi su se krug plasirali Stjepan Mesić, kandidat tzv. četvorke i favorizirani Dražen Budiša, zajednički kandidat (tada jakog) HSLS-a i SDP-a. Glatko je prošao Mesić jer je Budiša po mnogo čemu građanima sličio Tuđmanu i jer ga je u to vrijeme najmoćniji političar, premijer Ivica Račan, bojkotirao. Naravno, uzroke poraza bi Budiša trebao ponajprije tražiti u sebi. Peti izbori za predsjednika države su neizvjesniji od svih dosadašnjih. Nema izrazitog favorita, iako SDP-ovac Ivo Josipović sve vrijeme vodi u svim istraživanjima o tome tko će biti novi šef na Pantovčaku.
Ne podcjenjujte Hebranga!
Za drugo mjesto se bore Nadan Vidošević, Milan Bandić i Andrija Hebrang, čiji su izgledi za ulazak u drugi krug, svjedoče ankete, najmanji. I uoči parlamentarnih izbora 2007. godine HDZ je u istraživanjima raspoloženja glasača stajao slabije od SDP-a. Čak su i izlazne aknkete na dan izbora govorile o sigurnoj pobjedi SDP-a, u čijem se stožeru pobjeda počela slaviti... Prerano. Jesu li agencije toliko nestručne da mogu toliko pogriješiti ili su namjerno obmanjivale javnost? Ni jedno, ni drugo. HDZ-ovo je biračko tijelo uglavnom konzervativno i ne želi se niti u anketama a niti na dan izbora izjašnjavati za koga je glasalo. Zato je trenutačna četvrta pozicija Andrije Hebranga samo optička varka. Dakle; Hebrang je, uz Vidoševića i Bandića, u ravnopravnoj utrci za ulazak u drugi krug. Može li im bilo koji drugi kandidat pomrsiti račune? Ako pridobiju naklonost još uvijek velikog broja neodlučnih te ako uspiju iz toplih domova izvući veliki broj apstinenata, tada se Dragan Primorac i Vesna Pusić mogu umiješati u utrku, ili, barem, utjecati na pobjednika u drugome krugu. Na žalost, do sada samo Josipović na razumljiv način govori građanima što će – postane li predsjednik – raditi na Pantovčaku. Svi ostali utapaju se u općenitosti, pretjerivanju i krivotvorenju uloge predsjednika države.
Ne konja već - vizionara
Do sada niti jedan kandidat za predsjednika nije razumljivo i dovoljno glasno rekao: „Biti ću pošten. Biti ću uzor svim građanima Hrvatske. Kao zapovjednik oružanih snaga učiniti ću sve da HV vode stručni i nestranački časnici. Tajne službe će služiti interesima države, a ne stranaka ili moćnika. Ovlastima koje mi daje Ustav prisiljavat ću Vladu na borbu protiv korupcije te na promjenu ekonomske politike. Svojim ću autoritetom i snagom koju ćete mi dati vi neposrednim izborom natjerati sve vlasti, sve državne institucije i sve dužnosnike da rade svoj posao. Jamčim vam da u javnim poduzećima neće biti korupcije jer će ih voditi stručni i pošteni ljudi. Jamčim vam da kada postanem predsjednik države više nikome neće pasti na pamet gušenje sloboda pojedinaca te medijskih sloboda. Hoću li se miješati u ustroj HRT-a? Hoću. Ali samo toliko da spriječim utjecaj politike na rad najznačajnije medijske kuće u Hrvatskoj...“ Jasno i konkretno. Bandić kaže da će raditi kao konj. I orati. Po čitavoj Hrvatskoj. A Hrvatska ne treba za predsjednika niti konja niti orača. Već treba predsjednika vizionara, stratega, poštenjaka. Predsjednika koji će štititi obespravljene, predsjednika koji će Hrvatsku na dostojanstven način predstavljati u svijetu. Predsjednika koji će svojim autoritetom, svojim talentom i umješnošću EU Hrvatsku nametnuti kao snažnu, ravnopravnu i neovisnu državu.
Nedodirljivi Kalmeta
Hrvatska treba predsjednika koji će Vladi nametnuti kriterij odgovornosti. Hrvatska treba predsjednika koji će narodu govoriti istinu i kada je gorka. Hrvatska treba predsjednika koji će upozoravati što i kako radi Vlada, kako i što radi sudska vlast. Hrvatska treba mudrog, hrabrog i poštenog predsjednika, a ne kopača, ne orača, ne policajca, ne ministra vanjskih poslova, ne zaštitnika samo jedne i do sada povlaštene skupine građana (kapitalista)... Ako građani izaberu takvoga predsjednika, tada će ministar Božidar Kalmeta vrlo brzo shvatiti da postoji „zapovjedna odgovornost“, koju on bahato, s visine niječe. U Hrvatskoj ni za što ne odgovaraju jedino ministri u Vladi i njihovi priležni suradnici . Nije bio ni za što niti odgovoran, a niti kriv premijer Sanader. Najviše su ga branili od bilo kakve odgovornosti upravo oni ministri i oni HDZ-ovci koji ga se danas odriču. Poput Sanadera i premijerka Jadranka Kosor prkosi javnosti izjavama: „Uopće ne razmišljam o smjeni Kalmete!“ Zašto ne, premijerko?! Pa, u Kalmetinom resoru je toliko afera da ih poštene policije, uskoci, državna odvjetništva i sudovi ne mogu riješiti po brzome postupku u idućih nekoliko godina. Tko je kriv za napuhane cijene u cestogradnji ako nije ministar?! Ministar treba znati tko vodi javna poduzeća iz njegova resora! Ako to ne zna, a što onda zna?! Davati onima koji su nesposobni, ili su – ako nisu nesposobni – lopovi, mnogo novca te im tepati: „Trošite, zemljaci moji, kako god znate! Ni za što nećete odgovarati!“?!
Utječu novac i - rejting
Ministar Kalmeta omalovažava javnost izjavama“Stvorena je klima oko HAC-a koja jako otežava funkcioniranje tog poduzeća, pa smo morali reagirati.“ Ne, ministre, nije stvorena klima u javnosti. Stvoren je u HAC-u sustav koji podržava, potiče i štiti kriminal. Da, u HAC-u se legalizira pljačka. Jer, ako nije pljačka peterostruko ili deseterostruko preplaćivanje farbanja tunela, a što je onda jest?! Ako nije pljačka poreznih obveznika zapošljavanje podobnih stranačkih drugova i rođaka moćnika na izmišljenim radnim mjestima, a što onda jest?! Ni premijerka Kosor, očito, ne priznaje „zapovjednu odgovornost“. Jer da poštuje, tada bi već jednom digla glas protiv cenzure na HRT-u, tada bi sama poslala USKOK na Prisavlje, tada bi zaštitila svojim autoritetom šikanirane novinare (umjesto da proziva novinara s nepoćudnim natpisom na majici!?). Premijeri i predsjednici ne žele intervenirati na Prisavlju u vrijeme kriznih stanja, a krizna su od kako je postavljeno novo poslovno i uredničko vodstvo. No, predsjednici i premijeri spremno se i revno miješaju u izbor direktora i urednika na HRT-u. I ovu su poslovnu i uredničku upravu postavili dogovorno Sanader i Mesić, koji to, uostalom, i ne taji. Evidetno je da ni premijerki Kosor ne odgovara od utjecaja politike neovisni HRT, već joj paše HRT kojim upravljaju politički poslušnici. Nisu joj, očito, po volji sposobni menadžeri i dokazani urednici-profesionalci. Da se razumijemo; novinarski profesionalizam pretpostavlja građansku hrabrost, neovisnost, poštenje, talent i znanje. I bez samo jedne od tih pet komponenti nema profesionalizma niti profesionalaca. Novinaru je poštenje i moralnost isto što i račonovođi matematika. Zar je ikad itko zaposlio računovođu koji ne zna računati? Nije. A zašto najutjecajniji i za stvaranje javnoga mišljenja najvažniji medij mogu voditi ljudi bez poštenja, talenta, hrabrosti, znanja i neovisnosti? Zato što su odani i odgovorni jedino vlasti. A ne javnosti. A vlast – bilo koja (služiti će oni svakoj) – treba medije i novinare koji će joj služiti u izbornoj kampanji. Ako je vodstvo kuće na strani vlasti, zbog čega je onda Hebrang nezadovoljan? Hebrang je s pravom nezadovoljan. Na HRT-u se pripuznici prestrojavaju i podupiru najviše one s najvećim šansama. Procijenili su da Hebrang nema izgleda za pobjedu. Zato bezobrazno favoriziraju one s debelim novčanikom i one s visokim rejtingom.

PS
Brzojavno o nekoliko stvari. Najoriginalniji je (bio) predsjednički kandidat, kojemu DIP opravdano nije dao zeleno svjetlo, Stjepan Kravarščanin. On je umjesto 10.000 donio samo jedan potpis. Svoj. S obrazloženjem da je skupio potpise svih svojih prijatelja. Požalio se novinarima da ga u kandidaturi za predsjednika nije htjela podržati čak ni – supruga. Mnogi političari zaslužuju baš ono što je demonstrirao Kravarščanin; bojkot. Tek jedan, vlastiti potpis. Ali, na našu veliku žalost, neki od njih imaju šansu i za drugi krug, a onda i za pobjedu. Jao si ga nama! Ustavni sud je podržao krizni porez a Sabor sporazum o arbitražnome sudu. Obrazloženje nejednoglasne odluke Ustavnoga suda, koje je novinarima izdeklamirala predsjednica Jasna Omejec, je više političko, nego pravno. A i na odluku je utjecala više politika, nego pravo. Uostalom, suci se u Ustavni sud biraju političkim dogovorom pa je logično da vraćaju uslugu političarima koji su ih izabrali. Jao si ga nama. Svi su se saborski zastupnici prije ljeta zaklinjali da ulazak u EU Hrvatska neće platiti teritorijem. Svi su mediji tu njihovu naglo probuđenu patriotsku savjest svesrdno poduprli. A danas? E, pa, danas velika većina zastupnika pristaje na sporazum koji arbitrima daje pravo na promjenu granica. A svi mediji one koji nisu pristali na prodaju teritorija nazivaju izdajicama i rigidnim euroskepticima. Ne pitajući se a zašto smo prije šest mjeseci panegirički podržali suprotan stav?! Je li vam sada jasno zašto vlast treba hloverke i sutliće? Da nije hloverki i sutlića, danas bi moralni i hrabri novinari pitali političare što se to dogodilo u njihovim glavama. Moralni i hrabri novinari bi pitali političare zašto se panično plaše mišljenja vlastitoga naroda. Sve je s poštenima, hrabrima i obrazovanima lako, jednostavno i čisto. S pripuzima se može stvarati jedino moralno i gospodarski opustošena država.