[Zanovijetanja Ivice Žiškovića] Dvije rak-rane u samo jednom tijelu

U svim propitivanjima javnosti hrvatsko pravosuđe slovi kao velika rak-rana. Takvim ga drže i međunarodne institucije, pa uvijek iznova pozivaju da se jednom već krene u njegovu reformu. Na to se visoki pravosudni dužnosnici žeste i opovrgavaju. Podršku imaju i u domaćem Ministarstvu pravosuđa, koje je, gle vraga, spojeno s prijašnjim zasebnim Ministarstvom uprave, s kojom je u istom rangu po neučinkovitosti! Spojena su dva najveća javno-društvena 'bolesnika'. Njihovo izlječenje ne nazire se na horizontu. Umjesto toga, stanje se pokušava uljepšati. Pa se kritičarima kao odgovor nudi statistika prema kojoj je evidentno smanjivanje broja zaostalih sudskih predmeta. Samo to i ništa drugo.

Kao da je u tome jedina i najveća mana domaćeg sudstva. Tek se uzgred priznaje da se predožba o (ne)učinkovitosti sustava mjeri i trajanjem i ishodima sudskih procesa, posebice domaćim „kapitalcima“. Razumljivo, oni privlače najveću pažnju javnosti, pa na njima gradi svoj sud. Oni su najveći ispit sposobnosti i vjerodostojnosti sudstva. A ti procesi uglavnom se odugovlače u nedogled, pa u pravilu završavaju ponavljanjem suđenja, koja opet traju godinama, ili dolazi do zastara...

(novi komentar Ivice Žiškovića u kolumni Zanovijetanja u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju novog broja Međimurja od 14. rujna)