Kolumne 03.01.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:58.

Zar je božićna pečena purica rastrošnost?

Šoping groznica ponovo zahvatila Hrvatsku! Rastrošni Hrvati masovno pohrlili u šoping centre! To se najčešće čulo s malih ekrana hrvatskih televizija desetak dana uoči Božića. Ovakve najave bile su ilustrirane snimkama građana kako obilaze pune police trgovačkih centara, guraju kolica prema blagajnama i plaćaju. Novinari, međutim, nisu te iste kupce pitali koliko im iznosi ceh i što su sve kupili? Nisu, jer onda nema senzacije, nema rastrošnosti kakva se viđa, primjerice, u Americi, koju zaista potresa istinska groznica za blagdanskih vrlo osjetnih sniženja cijena, ali ni tamo više nije kao prije. Kod nas nema ni približno takvih sniženja, a bome nema ni novaca. Jest da uoči blagdana ljudi posežu nešto dublje u džep, ali tako je to tih dana posvuda, a ne samo u Hrvatskoj.
Famu o našoj navodnoj rastrošnosti putem svojih teklića lansiraju ekonomski i ini analitičari i političari, kako bi nas uvjerili da nismo toliko siromašni koliko zapravo jesmo, kad, eto, ostavljamo milijarde trgovcima. U toj svojoj zločestoj raboti htjeli bi nam i Božić oteti. Ispada da naši ljudi ne bi smjeli barem jednom godišnje imati nešto bogatiji stol, eventualno s pečenom puricom, niti djeci i drugim članovima svoje obitelji kupiti kakav skroman darak. A mnogi se, da bi si to mogli priuštiti, odriču nekih drugih stvari koje im taj čas nisu najpotrebnije. Zar je to prekomjerna rastrošnost u predbožićno vrijeme?
Pokušaj je to i skretanja pažnje s realne činjenice da usporedno s većinom siromašnih građana u zemlji postoji vrlo bogata manjina. Možemo se okladiti da će već prvih dana nove godine mediji na državnoj razini započeti s kampanjom koliko će Hrvata na skijanje i zimovanje izvan Hrvatske. Čudom će se čuditi kako će i ove zime barem 200.000 naših građana u Austriju, Italiju i Sloveniju, gdje će potrošiti milijune eura! Uz to, i ponovo floskula: „A svi jauču zbog siromaštva!“ No, normalnom čovjeku dovoljno je znati tablicu množenja i dijeljenja, pa da uvidi kako to nije nikakva spektakularna pojava. Proizlazi da će na strana skijališta svega oko pet posto naših građana! Imamo li toliko bogatih ili barem dobrostojećih? Naravno da imamo. Pokušajte zbrojiti sve tajkune i poduzetnike, članove njihovih obitelji, odvjetnike, liječnike, bankarske menadžere, kao i sve one dobro plaćene u brojnim ustanovama, agencijama i javnim poduzećima. Doduše, poći će na skijanje i poneki s manjom plaćom, no, oni će se kreditno zadužiti, a sa sobom ponijeti sarmicu i još ponešto za prehraniti se. Sada, kad za nas više nema carinskih kontrola na granicama europskih zemalja, bit će ića i pića u prtljažnicima automobila.
Dajte imena i
prezimena
Stoga, ne treba ovakvim kampanjama umanjivati brojnost siromašnih, kao ni skrivati da u ovoj zemlji ima i bogatih. Prihodi ovih potonjih prikriveni su velom tajnosti. Izvori i iznosi njihovih primanja najčešće su – poslovna tajna! Kad poreznici i objavljuju koliko je tko prijavio prihoda, uz iznos se ne navode imena. Tako je to u ovom našem kapitalizmu. Zbog toga je i moguće enormno bogaćenje pojedinaca. Ranije tako nije bilo. Upravo u ovim novinama nekoć su objavljivane liste najbolje plaćenih pojedinaca iz Međimurja s punim imenom i prezimenom, kao i radne sredine iz koje su. Bili su to obveznici za podnošenje poreznih prijava jer su im mjesečni prihodi u prosjeku prelazili 10.000 ondašnjih dinara, a to je tada bilo 1.176 njemačkih maraka. Takvih je, primjerice, u 1977. godini bilo svega 476, od ukupno oko 25.000 zaposlenih!
Među prvom desetoricom po visini prihoda nije bilo niti jednog direktora, niti političara. Bila su četiri liječnika (Ivan Sklepić, Ivan Žarković, Ivan Vojvodić i Valent Percač), veterinar Branko Grabar, publicist Dragutin Feletar i umirovljenik Leopold Breslauer te po jedan zaposlenik iz tvrtki Čateks (Karel Umek), TIZ Zrinski (Stanko Barić) i GK Međimurje (Duško Dropulić). Njihov ukupan prihod kretao se od 169.640 do 205.781 dinara, ili od 20 do 24 tisuće maraka. Predsjednik Općinske skupštine Danijel Režek bio je tek na 42., a njegov najbliži suradnik Mašan Sredanović na 60. mjestu. Prvi direktori, Stjepan Topličanec (Čateks) i Josip Hošnjak (MTČ) bili su 28. i 29., a sekretar Općinskog komiteta SKH Josip Siladi 86.
Bando lopovska, marš van!
Te godine na ovoj top-listi, kako su je nazvali, našao sam se čak i ja. Zbog toga i imam ove podatke. Tada su i novinari bili dobro plaćeni. Sa svojim prihodima zauzeo sam 165. mjesto. No, upravo moj primjer opovrgava neke dušobrižnike koji neargumentirano tvrde da se u neka prošla vremena nije trebalo raditi, a da su plaće, kakve-takve, ipak isplaćivane. U arhivi čuvam ugovor, odnosno rješenje o zasnivanju radnog odnosa u firmi NIPRO Međimurje koja je tiskala tjednik Međimurje u kojem čitate ovu kolumnu. U tom ugovoru stoji da startam s 0,00 dinara, a mjesečna zarada ovisna je o učinku! Više radiš, više zaradiš. Ako ne radiš, nema para! To je, istina, bilo krajnje nehumano, ali u konačnici - za mladog i radišnog čovjeka dobro.
A kad je o današnjem beskrupuloznom drpanju novca riječ, premda nerado uzimam njih kao uzor, prenosim informaciju iz Srbije koja je vrlo poučna. Došli potpredsjedniku tamošnje Vlade Aleksandru Vučiću šefovi Agencije za kontrolu leta da izmole dopuštenje za isplatu 13. plaće. „Bando lopovska, marš van! Kako vas nije sram! Da vas nikad više nisam vidio! Nikad vam nije dosta para, a imate najveće plaće u Srbiji!“ Tako je, navodno, reagirao Vučić pri njihovom „ispraćaju“ i pritom razbio bravu na vratima. Neprimjereno ponašanje, ali čovjek je opravdano pukao. Kamoli sreće da i našim političarima „pukne“ u sličnim situacijama, pa makar porazbijali kvake na svim vratima. Ali, za takvog što treba imati ono među nogama.

Umjesto P.S.-a

Prije 75 godina, u mjesecu prosincu otvoren je današnji Macanov dom. Bio je to mukotrpan zahvat tadašnjeg sokolskog društva koje je imalo vrlo brojno članstvo u cijelom Međimurju. Zamisao o gradnji doma potječe još iz 1931. godine, ali je proteklo podosta vremena da se sakupe potrebna sredstva. Naime, glavnina novca bili su dobrovoljni prilozi članstva i građana, dok je Gradsko poglavarstvo besplatno ustupilo zemljište za Dom i igrališta uz njega. Zgrada je stavljena pod krov 1935. godine, a unutrašnjost je potpuno dovršena i opremljena tri godine kasnije. Bila je to, poslije one u Učiteljskoj školi, prva javna sportska dvorana u Čakovcu. Osim gimnastičarima, služila je za glazbene i scenske priredbe, a u poratnom razdoblju, mnogi se još sjećaju, u njoj su organizirane i popularne “čajanke”. Sokolski dom dugo se gradio, a mi očekujemo da će još dugo poživjeti.

Izvor: 3062