ZBOG BAHATOG RASIPANJA NOVCA MILANOVIĆ BI TREBAO SMIJENITI ZMAJLOVIĆA

Da je hrvatska država vlasnik Ine, bi li gasila rafineriju u Sisku? Ne bi. Samo su naivci mogli očekivati da će Mađari ulagati u modernizaciju sisačke rafinerije kad naftne derivate mogu proizvoditi u Mađarskoj i kad mogu umjesto hrvatskih zapošljavati mađarske radnike. Tvrdnja da nije važno tko je vlasnik tvrtke - država ili (strani) privatnik, upravo se na primjeru Ine pokazuje kao neoliberlano bacanje pijeska u oči naroda. Narodu treba isprati mozak i zastrti sve druge vidike osim neoliberalnog koji upropaštava svijet. Naravno, ako pod svijetom podrazumijevamo ljude. Jednako kao što države koje ne postoje radi svojih građana nemaju smisla, tako ni svijet nema smisla, a ni perspektive ako na prvom mjestu nisu ljudi. I to svi, a ne samo pojedinci, manjina koja izrabljuje veliku većinu. Dakle, i te kako je važno tko je vlasnik poduzeća, kao što je, uostalom, jako važno tko je vlasnik stana ili kuće u kojoj živite. Ovih nas dana premijer Zoran Milanović, ministar Hajdaš Dončić te čitava bulumenta krupnome kapitalu podčinjenih političara nastoji uvjeriti kako je mnogo bolje za sve nas, naročito za mlade ili još nerođene generacije, da autoceste damo, predamo ili prodamo strancima. Ili, kako to tepaju rasprodaji - monetiziramo.

Kako to da se 

privatnicima isplati?!

Monetizirati (još jedna kapitalistička floskula) znači pretvoriti imovinu u novac. Dakle, monetizirati znači ili prodati ili iznajmiti. Ako iznajmite svoju kuću na 50 godina, ne znači li to da ste se s njom, zapravo, oprostili jer će najam nadživjeti i vas i vašu djecu. A ako se oni u trećemu koljenu ipak (nakon 50 godina) dočepaju vaše kuće, morat će je ili srušiti, pa iznova izgraditi, ili temeljito obnoviti. Isto je i s cestama koje Vlada kani dati u najam na pola stoljeća. Pod kojim uvjetima? E, to nitko ne zna. Ali znamo da nitko neće dati za korištenje nedovoljno iskorištenih autocesta dvije ili tri milijarde eura bez profitne računice. Strani ili domaći (privatni) ulagači dat će novac samo ako im zajamčimo da će na iznajmljenim autocestama zaraditi daleko više nego što su uložili. Što to znači? Hrvatska će u ugovoru jamčiti siguran profit monetizatorima. Čime? Možda povećanim prometom? Čak ako za pet, deset ili petnaest godina postanemo najpoželjnija turistička destinacija u Europi (pa i šire), hrvatske (auto)ceste neće biti ni prije, a niti poslije kolovoza zakrčene. U sljedećim će godinama ceste izvan turističke sezone biti još pustije jer će hrvatski građani imati sve manje novca i zato će se voziti cestama na kojima se ne ubire danak. Znači li to da će - najvjerojatnije - (strani) privatnici (fondovi, tvrtke, korporacije) izgubiti novac?

Pouka Ine 

bolna je

Malo morgen. Država će im nadoknaditi razliku između ostvarenog i planiranog profita. Čini to i danas na dvije trase, na onoj u Istri i na onoj od Zagreba prema Sloveniji. Jeste li ikad čuli Milanovića da je izrekao iti jednu konkretnu računicu? Niste. Ne znaju se odgovori na pitanja - koliko gubimo novca (na ime kamata) reprogramiranjem dugova, a koliko zarađujemo koncesioniranjem autocesta. Kako to da se privatnoj tvrtki isplati dati hrvatskoj državi dvije, tri milijarde eura za autoceste, a hrvatskoj se državi ne isplati upravljati autocestama. Matematika bi morala biti - i jest - jednaka za sve. Zašto država ne izda obveznice hrvatskim građanima koji u (stranim) bankama drže više od 180 milijardi kuna?! Zašto hrvatska država s vjerovnicima ne počne razgovarati o otpisu dijela dugova kao što je to, uostalom, svojevremeno napravila Njemačka?! Je li reprogramiranje dugova skuplje od gubitka profita ili od, u onom realnijem scenariju, plaćanja penala koncesionaru?! Zar pouka Ine nije opipljivo bolna?! Iako smo na prevarantskoj prodaji Ine izgubili ogroman novac, vlast srlja u novo hazardiranje s državnom imovinom. Iz dva razloga. Prvi je taj što nesposobna vlast ne zna upravljati ni Inom, ni Autocestama, ni HEP-om, ali ni - što je i te kako važno - (vajskim) dugom.

Prali novac za Kalmetu?

A drugi je taj što i među kukurikavcima vlada mišljenje da je država loš gospodar. Uspješne ih države u tome demantiraju praksom. U uspješnim se državama ne može dogoditi da gradnja kokošinjca, a kamoli autocesta, poskupi dva ili tri puta, a da za to nema valjanog razloga. Ovih se dana otvorio nastavak sage o Hrvatskim (auto) cestama u kojima se kralo, a vjerujem da se i danas krade sve u šesnaest. Ponavljam po ne znam koji put - i na ovome mjestu i sa saborske govornice - da je afera Fimi media mačji kašalj za ono što se događa(lo) u HAC-u. A događa(o) se veliki, preveliki kriminal za koji su bili svi odgovorni, osim resornog ministra Božidara Kalmete. Istina je - uvjeren sam - sasvim drukčija. O tome svjedoči i bivši član Uprave HAC-a Josip Sapunar koji u pljačku, odnosno, pranje novca te uzimanje mita uvlači i još do jučer nedodirljivog Kalmetu. Osim što su mu preko posrednika slali oprani novac, Sapunar tvrdi da je morao Kalmetinog sina učiti engleski, i to kad su drugi odmarali, vikendima. Teza visokopozicioniranih policijskih inspektora da su gotovo svi oni koji su imali prilike krasti - krali, potvrđena je u mnogim sudskim procesima čiji su protagonisti razvezali jezik ne bi li se spasili dugotrajnog zatvora.

Raj na zemlji za muljatore

Čini se da je društvo iz gospodarskih i političkih centara moći u desetak godina opljačkalo ne stotine milijuna, već milijarde kuna, podijeljene u širokom krugu jataka. Koliki bi danas bio dug da se nije pljačkalo, da se racionalnije poslovalo, da nisu izgrađene prilazne ceste za babe i stričeve, da se nisu po nekoliko puta farbali tuneli te da se nije s najvišeg političkog, ali i pravosudnog mjesta pljačka zataškavala? Znatno manji.  Mafijašenja u gradnji (auto)cesta ima, dakako, i danas, ali uz taštog, a neagilnog i nedovoljno hrabrog te nedovoljno sposobnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana koji, umjesto da hvata kriminalce, prijeti saborskim zastupnicima, sumnjivi poslovi niti se ne otkrivaju niti se procesiuraju. Hrvatska je još uvijek raj na zemlji za muljatore, lopove, prevarante i hohštaplere, političke konvertite te političare sklone nepotizmu. Je li u slučaju ministra zaštite okoliša Zmajlovića, koji je uz toliko napuštene i zapuštene državne imovine iznajmio tisuće kvadratnih metara poslovnog prostora od privatnika, riječ samo o bahatosti? DORH bi trebao istražiti u kakvim je Zmajlović odnosima s vlasnikom zgrade kojem će za pet, šest godina njegovo ministarstvo dati toliko novca koliko je potrebno da se zgrada kupi. Gdje je tu računica?! Znaju Zmajlović i vlasnik zgrade. A trebali bi znati i pravosudni organi.

P.S.  Čim predsjednik Ivo Josipović izusti riječ pred kamerama, iz tabora Kolinde Grabar Kitarović počnu galamiti kako je riječ o zlokorištenju položaja u izborne svrhe. A zar kampanja ne traje, ili bi trebala trajati, od izbora do izbora, u slučaju predsjednika države, punih pet godina?! 

Napali su Josipovića i u medijima i u Saboru zato što je šefu hrvatskoga parlamenta napisao da učini sve kako bi se preferencijalno glasovanje primijenilo već na parlamentarnim izborima 2015. godine. Je li to, kako kaže Tomislav Karamarko, Josipovićev predizborni trik? Ako i jest, dobar je trik. No, mislim da je Josipović pisao Leki zato što je shvatio da inicijative o promjeni izbornoga zakonodavstva završavaju u mračnim ladicama te da će se i HDZ i SDP suprotstaviti bilo kakvim promjenema jer bi one mogle ugroziti pozicije njihovih šefova. Ipak, SDP, a onda, može se pretpostaviti, i čitava vladajuća Kukuriku koalicija, pristaju na preferencijalno glasanje (na izbornim listama zaokružujete uz stranku i političara za kojeg smatrate da će se u Saboru boriti za vaše interese). 

Zasad preferencijalno glasanje ne podupire jedino HDZ koji se zalaže za temeljitu promjenu izbornoga zakonodavstva. Ta im temeljitost nije padala na pamet kada su bahato vladali državom. I, na kraju, još jedna revolucionarna promjena - na vatikanskoj sinodi kardinal Luis Antonio Zagle rekao je: „Homoseksualci posjeduju darove i talente koje treba ponuditi kršćanskoj zajednici.“ K tome će i rastavljeni, izgleda, moći primati svete sakramente. Ipak se kreće. Zahvaljujući reformatoru Papi Franji.