Život poslije sedamdeset i pete godine nije isplativ!

Naši političari uvijek vole istaknuti kako je Lijepa naša daleko od devijantnog kapitalističkog Zapada, kako smo još uvijek socijalna država – imamo međugeneracijsku solidarnost, razne socijalne naknade, dječji doplatak, porodiljne naknade, za nezaposlene, famozno stručno osposobljavanje, poljoprivredne poticaje i što-ja-znam-što-sve-ne, ali kapitalizam u svojem najčišćem obliku nemilosrdno maršira i na naše prostore te profit postaje barjak kojim se sve više tvrtki poput stjegonoša razmahuje na polju zarade i poskakuje vodeći nas, napaćeni hrvatski narod u nove pobjede i svijetlu budućnost neoliberalizma, rasta BDP-a, visoke zaposlenosti i stvaranja raja na zemlji u kojem možemo birati svoju drogu, pa bilo to Jadransko more, ličke šume, zagorski bregi, istarski pršut, slavonske ravnice, prigorske planine ili međimursko trdo delo...

SOLIDARNOST NA DJELU

Vratimo se na međugeneracijsku solidarnost. Poznato je otkud dolaze sredstva za isplaćivanje mirovina, poznato je da nam stanovništvo sve više stari, poznato je da imamo izrazito nepogodan omjer zaposlenih i umirovljenika. U drugim europskim zemljama jedan od glavnih oblika štednje za mirovinu je životno osiguranje, u svojoj biti fenomenalan izum koji je, kao i deseci drugih inovacija koje su originalno služile olakšavanju ljudskog života, prerastao u biznis i stvorio nebrojene korporacije. Životno osiguranje izrazito je teško ugovoriti nakon određene godine života i svakome je jasno zašto – jedini lijek koji imamo jest osigurati se u ranijoj životnoj dobi, ako je moguće.

S druge strane, postoji također izvrstan izum koji se zove zdravstveno osiguranje. Velika većina nas koristi taj proizvod u osnovnom obliku, mnogi imaju i tzv. dopunsko osiguranje koje omogućava i onima lošijeg imovinskog statusa da plaćanjem manjih redovitih mjesečnih iznosa dobiju lijekove koji su im prijeko potrebni... barem u teoriji. Nemalo sam se iznenadio kad sam nedavno pokušao ugovoriti dopunsko zdravstveno osiguranje s pokrićem B liste lijekova za svoju 75-godišnju baku. Naime, većina osiguravateljskih kuća koje sam kontaktirao takvo pokriće osobama iznad 75 godina starosti (neke već iznad 65!) - ne nudi. Onih nekoliko (uglavnom par najvećih kuća) koje ga nude, basnoslovno povećavaju mjesečni iznos za spomenuti paket s osnovnih između 65 i 90 kuna na 250, 300 ili 340 kuna!

Mislim da je svima jasno kako su osiguravateljske kuće tvrtke kojima je u cilju zaraditi kao i svakom drugom biznisu, no postavlja se pitanje koje opcije preostaju oboljelima koji trebaju skupe lijekove s B liste, dakle one koje osnovno i dopunsko osiguranje ne pokrivaju. Redovito se radi o lijekovima koji stoje (neki i višestruko!) više od 400 kuna mjesečno.

Ovaj problem podsjetio me na situaciju kad je moj otac trebao naočale i pritom dobio 24 (!) kune za kupnju okvira od HZZO-a pri čemu je za ostvarenje tog prava morao platiti pristojbu od 10 kuna... Dobro je što su pristojbe još uvijek niže od samih prava. Koliko ono zaposleni Hrvat izdvaja za osnovno zdravstveno osiguranje? Pet posto bruto plaće? A za međugeneracijsku solidarnost? Petnaest? Za čitavog radnog vijeka?

Nemojte se truditi ostati živi do 75., ne isplati se!