Doma smo, među svojima smo i imamo dobre plaće!

Zanimljiva je obiteljska priča zabilježena nedavno u čakovečkoj Mesnoj industriji “Vajda”. Troje nekadašnjih učenika koji su mesarski zanat izučili u Vajdi, zatim tu i radili neko vrijeme pa otišli, kao i mnogi mladi ljudi privučeni pričama o boljim uvjetima rada i plaćama u inozemstvu, vratili su se u Vajdu.

Supružnici Katarina i Marko Zakoić i Markov brat Mihael Zakoić danas su na svojim starim radnim mjestima, u svojoj struci, rade kao da nisu ni otišli.

Alen Kajmović, direktor MI “Vajda”, kaže da povratak nekadašnjih zaposlenika u Vajdu ne treba nikoga čuditi:

- Prvo, mi nemamo razloga ne uzeti na posao dobrog radnika, a za ove naše nekadašnje zaposlenike znamo da jesu dobri, ustrajni i stručni radnici. Kao i mnogi drugi pokušali su nešto više i brže za sebe ostvariti u radu u inozemstvu, vratili su se jer uvjete koje Vajda nudi danas je teško odbiti. Prvo su došli Katarina i Marko, a zatim i Mihael, evo ih u pogonu, rade... Razgovarali smo o njihovu povratku, mi kvalitetne mesare uvijek trebamo, u tom razgovoru otvoreno smo promišljali o plaćama i uvjetima. Otvoreno sam rekao Mihaelu da ovdje plaća nije kao u Austriji, ali da postoje i druge vrijednosti koje se uračunavaju u kvalitetu života.

Koliko vrijedi zagrljaj?

- Na primjer, koliko vrijedi doći doma s posla za manje od pola sata, u svoju kuću, poljubiti dijete, zagrliti suprugu... Mislim da to nema cijene.

S druge strane, Vajda u svakom pogledu raste, naši majstori mesari imaju prosječnu plaću sa svim redovitim dodacima 9.700 kuna uz 30 prekovremenih sati, u cijeloj Vajdi je prosječna neto plaća s dodacima 7.150 kuna, a bez dodataka u netu je prosječna isplaćena plaća 6.300 kuna. Ovdje govorim o plaćama isplaćenim za mjesec lipanj…

U razgovoru u obiteljskoj kući u Gornjem Hrašćanu gdje Marko i Katarina sa svoja dva sina, Marinom (13) i Matijom (8) žive na Katarininoj očevini, a Mihael sa suprugom Matejom i sinom Jakovom (2) s roditeljima u nedaleko novosagrađenoj kući, Zakoići kažu da vjeruju da nisu pogriješili vrativši se iz Austrije doma.

S jednom plaćom nikako

Marko ima najviše iskustva, nisu mu sva baš dobra, kaže:

- Radio sam ja 11 godina u Vajdi pa otišao prvo u Sloveniju, a zatim u Austriju. Jedan nam je sin s posebnim potrebama, Katarina je prvo na traženje socijalne službe radila na četiri sata, zatim su ju tražili da ostane doma s malim, ali bez statusa njegovateljice, a ondašnjih 4.300 kuna nije bilo dosta za život. Jedna plaća. Prvo sam radio u Sloveniji sam pa smo onda u Austriju otišli svi skupa... A i tamo su bili problemi zbog djeteta. Radili smo oboje, uz Katarinino skraćeno radno vrijeme, a to tamo poslodavci ne vole, zatim socijalna služba traži da osiguramo posebne stambene uvjete pa da imamo automobil (nisam mogao voziti automobil naših registracijskih oznaka), a troškovi koje smo imali bili su i 1.800 eura. To je bila moja  plaća, živjeli smo praktički od 800 eura naknade koju je Katarina dobivala. Onda je na sve došla korona, prestali su plaćati prekovremene, kojih je u prosjeku bilo 70 sati... Dok smo oboje radili bilo je još dobro, ali prilike su se jako promijenile.

Tjerali su me na otkaz

Tu promjenu prilika objasnila je Katarina:

- Zbog prava na skraćeno radno vrijeme, mene su stalno tiskali k otkazu... Dok me ipak nisu istisnuli. Znate, ne može se reći, kada dvoje radi i kada je sve normalno, može se zaraditi i nešto i uštedjeti. Ako je sve idealno. A to nikad nije. Sad je doma idealno. Opušteniji smo, nismo u stresu, ne čekamo petke da odemo doma među svoje, moja mama pomaže oko djece dok smo mi na poslu i mi normalno možemo raditi. A uz današnje plaće i normalno živjeti...

Mihaelova je priča slična, on je također krenuo na rad u inozemstvo sa sasvim jasnim ciljem:

- Izučio sam se u Vajdi, radio, ali imao sam plan: idem van na par godina zaraditi za kuću! S tadašnjim plaćama od tri do četiri tisuće kuna to se nije doma moglo. Pa čim zaradim, vratim se doma. Tak’ se planiralo. I dalo se zaraditi, samo tamo biti sam, bez familije... Familija je ipak najvažnija. I Marko mi je rekao kakvi su danas uvjeti u Vajdi, da se isplati vratiti doma. I da mesar može zaraditi i više od devet tisuća kuna... To je dosta. Žena mi radi u blizini naše kuće, u modnoj konfekciji, nemaju oni velike plaće, takav je posel. Samo, doma smo, skupa smo i mislimo ostati doma ako ostanu ovakvi uvjeti kak’ su sada. Ako ne, van se uvijek može.

Lijevo Rumunj, desno Mađar...

Ma mora nam biti i tu dobro jer delati se mora svugdje, nema nigdje plaće za plandovanje. A mi se posla ne bojimo, osim toga, tu je na poslu ekipa, domaći ljudi i dok se mora brže nešto napraviti stignemo se opet usput i pospominati, jer naši smo. Tamo... Lijevo Rumunj, desno Mađar, preko puta netko treći... Među ljudima, a sam si! Da je svuda tak’ kak’ je sad nama u Vajdi, nikam ljudi ne bi išli van – zaključuje Mihael.

A za mnoge koji su otišli van, kažu Zakoići u ćaskanju u hladu nadstrešnice uz kuću u kojoj se doma komotno živi, san je vratiti se, ali mnogi nemaju kamo ili ne žele priznati svojevrsni osobni poraz ako nisu uspjeli naći dobar posao i pristojan, a jeftin stan i održati na okupu obitelj. Priča braće Zakoić netipična je za naše prilike i naše vrijeme u Hrvatskoj, a možda takvih priča ima i više, samo (još) ne dopiru u javnost toliko koliko se javnost bombardirala bajkama o lagodnom životu u njemačkama, austrijama, irskama...

Četiri godine od ulaska u Grupu Pivac

MI Vajda na prvom mjestu

MI Vajda iz Čakovca, koja djeluje u sustavu Grupe Pivac, zauzela je prvo mjesto rang liste kompanija po prihodima u Međimurskoj županiji. Prema podacima o poslovanju koje prikuplja FINA, Vajda je s 518,6 milijuna kuna prihoda i rastom prometa od čak 42 posto u odnosu na 2018. godinu s četvrtog mjesta skočila na sam vrh ljestvice. Osim rasta prihoda, Vajda je u 2019. godini zabilježila i dobit od gotovo 16,5 milijuna kuna, s impresivnim rastom od čak 718 posto. Prije ulaska u Grupu Pivac 2015. godine Vajda je bila na 10. mjestu te ljestvice te je tako u samo četiri godine, s novim vlasnicima koji su sustavno ulagali u razvoj i unijeli stabilnost u poslovanje te upravom koja je ostvarila zadane ciljeve, postala najuspješnije međimursko poduzeće.