Politika i gospodarstvo 25.06.2016. 13:40.

Uz Dan državnosti

Ferid Kašmo, nekadašnji načelnik Štaba civilne zaštite, o djelovanju civilne zaštite u Međimurju

Bili smo odlično organizirani, poslije rata civilna zaštita je stagnirala

U tjednu koji je pred nama, u subotu 25. lipnja, Hrvatska će obilježiti Dan državnosti. Na spomenuti je datum 1991. godine Sabor donio povijesnu odluku o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika kojoj je prethodila takva odluka građana iskazana na referendumu održanom 19. svibnja iste godine. Nad našu zemlju već se tada nadvila ratna opasnost, a tih se godina za list "Međimurje" prisjeća osoba koja je svojevrsni sinonim za pojam civilne zaštite u Međimurju – mr.sc. Ferid Kašmo, u ono vrijeme načelnik Štaba civilne zaštite općine Čakovec, a danas voditelj Odjela za preventivne i planske poslove u čakovečkom Područnom uredu Državne uprave za zaštitu i spašavanje.

Kašmo je rodom iz mjesta Tečići kod Foče u Bosni i Hercegovini. Do 1982. godine radio je u Zagrebu kao građevinski inženjer, potom seli u Varaždin i otada radi u našem kraju, najprije kao voditelj civilne zaštite u Sekretarijatu za narodnu obranu. U sustavu civilne zaštite do današnjeg je dana.

Osobito za mlađe generacije, možete li se prisjetiti na kojim su poslovima u to vrijeme radili pripadnici Civilne zaštite?

Na početku se sve pripremalo za oružanu borbu, dok smo mi bili malo i zapostavljeni. No, Štab civilne zaštite ubrzo je počeo pripremati sve da zaštiti živote ljudi. Počele su svakodnevne uzbune, zvuk sirena za zračnu opasnost čuo se i više puta na dan i nadlijetali su nas avioni, do onda naše, a zatim neprijateljske vojske. U Čakovcu je tada bilo svega 13 skloništa za 1.380 ljudi. Premalo. No, zahvaljujući ideji zapovjednika Štaba Dragutinu Matoteku, od zemlje i dasaka napravili smo takozvane rovovske zaklone u cik cak linijama.

Kritično je bilo kod današnje Graditeljske i Tehničke škole Čakovec gdje je bilo mnogo učenika, a sklonište nije postojalo. Zato su pomogli rovovski zakloni. Velik doprinos dale su i tvrtke poput Trgocentra i GK Međimurja dajući vreće s pijeskom, drvni materijal, klupe za sjedenje da se ljudima olakša često višesatni boravak u skloništima. Civilna zaštita morala je osigurati i mjere zamračivanja. Čak smo dijelili i trake kojima su se zamračivali farovi vozila. Zanimljivo je da bi u današnje vrijeme, zbog razvoja tehnologije, odnosno navođenih projektila, takvo što bilo beskorisno, no onda je mnogo značilo.

Jesu li se građani držali vaših uputa i jesu li se istinski bojali ili je bilo i onih koji su bili stava „pa neće nas pogoditi"?

Itekako su se bojali, samo glup čovjek se ne boji. Sjetimo se i da je Jugoslavenska narodna armija bila četvrta vojna sila u Europi. Tek manjina je bila neposlušna, neki su odbijali ići u skloništa.

Upereni pištolj u glavu

Je li bilo ekscesa, koja je za vas bila najkritičnija situacija?

To bih nazvao malom zbrkom. U početku kad smo provodili probne mobilizacije došao je jedan gospodin kojeg u Međimurju svi poznaju. Javili su mu da se okupljaju četnici.

Mi smo provodili jedan od tečajeva prve pomoći, bilo je i žena koje su se uplašile. Dotični gospodin mi je u glavu uperio pištolj i rekao da će me ubiti kao četnika. Ja sam mu uzvratio: "Kakav sam ti ja četnik?" S njim je bio i jedan tada visoki dužnosnik HDZ-a. Njega sam zamolio da spriječi takve stvari. A sve je zapravo bio nesporazum. Naš teklič, inače bivši šef čakovečkog željezničkog kolodvora bio je Srbin, što ja nisam ni znao. Raznosio je pozive za civilnu zaštitu i kad su ga vidjeli mislili su da na taj način okuplja četnike.

Jesu li u to vrijeme i pripadnici Civilne zaštite nosili oružje?

Po konvencijama, pripadnik Civilne zaštite smije nositi oružje samo za osobnu zaštitu, a isto tako na samome ratištu, neprijatelj ne bi smio napadati pripadnike Civilne zaštite. No, realnost je često drukčija. Osobno sam kao načelnik Štaba nosio pištolj. Srećom, nikad ga nisam morao upotrijebiti.

U vrijeme akcije Oluja 1995. godine bili ste u Kninu....

Već 7. kolovoza te godine dok se u Kninu još uvijek i pucalo, došao sam s postrojbom od 20 ljudi u grad. Ti dečki odradili su lavovski dio posla, obavljali najteže zadatke – uklanjali leševe i čistili grad, odnosno sanirali posljedice borbenih djelovanja

Nakon nas još sedam grupa Civilne zaštite iz Međimurja sa po 20 pripadnika boravilo je u Kninu, obično po tjedan ili dva.

Kako biste usporedili civilnu zaštitu u vrijeme Domovinskog rata i danas?

Nažalost, nakon završetka rata, civilna zaštita jako je stagnirala. Nije se nabavljala oprema, niti su se osposobljavali ljudi. Kad bi se sada nešto dogodilo ne znam kako bi završilo. Imamo drugih organiziranih snaga, ali nekad su potrebne i same ljudske ruke. Onda smo bili dobro pripremljeni, a velik doprinos tome dali su svi pripadnici civilne zaštite kojima zahvaljujem.

U tome poslu ste duže od 30 godina. Ispunjava li vas još, spremate li se u mirovinu?

Ponosan sam na svoj posao za koji je potrebna dobra volja i humanost i sretan sam čovjek. Pa još ću raditi jedno dvije godine, a onda penzija.