Može li se nekad slavna tvornica MTČ ponovo podići iz pepela? 

Od nekadašnjeg tekstilnog diva, Međimurske trikotaže Čakovec, jednog od najpoznatijih međimurskih brendova uopće, nisu ostali niti ostaci ostataka. Tisuće međimurskih obitelji u MTČ-u je zarađivalo svoj kruh, a krajem prvog desetljeća novog stoljeća ugasile su se i zadnje velike tvrtke, nastale iz jedinstvenog MTČ-a. Slom najvećih, MTČ-Tvornice čarapa, MTČ Tvornice rublja i MTČ-d.d. značio je definitivni kraj jedne priče, koja je zahvaljujući privatizacijskom grabežu i kilavoj potpori politike, vrlo ružno završila. Jedna po jedna tvrtka brisane su iz sudskog registra i povijesti, a ovih dana rušenjem objekata bivšeg MTČ-a započelo je i fizičko uklanjanje sjedišta nekadašnjeg giganta. Ipak, možda ima nade? Nakon podjele jedinstvenog MTČ-a na devet trgovačkih društava, koja kao da su planski uništavana jedna po jedna, pod MTČ-ovim imenom još uvijek rade dva: MTČ Pozamanterija Mursko Središće sa tridesetak i MTČ Tvornica trikotaže Štrigova sa sedamdesetpetero zaposlenih.

Štrigovski pogon, osnovan 1985. godine i isprva smješten u vatrogasnom domu, u to je vrijeme bio nekakvo slijepo crijevo, u njemu se radilo na najstarijim i najlošijim strojevima, pa vjerojatno nije bio zanimljiv ekipi koja je kasnije tako sustavno, do temelja, uništila MTČ. Možda je upravo MTČ Tvornica trikotaže Štrigova,  koja je uspjela opstati i na nemilosrdnom tržištu izboriti se za svoju nišu novi početak nekog novog MTČ-a? Bili su jedan od najvećih proizvođača baby i dječje odjeće u Hrvatskoj pod brendom Leptirić. Danas su uglavnom usmjereni na lohn poslove, više od osamdeset posto proizvodnje izvoze, a izvoz im je dvadeset puta veći od uvoza, što je podatak koji svakako vrijedi spomenuti. Tijekom vremena ulagali su u modernizaciju i sada imaju vjerojatno najbolji strojni park od svih trikotažnih tvrtki u okruženju, s automatskim krojenjem, a razmišljaju i o novom zapošljavanju.   

Bila je to vrhunska, svjetska tvrtka...

Direktor štrigovske tvrtke Miljenko Mesarić, dipl. oec., punih je trideset godina proveo u MTČ-u i bio neposredni svjedok urušavanja velikog sustava, a danas kaže da je propast MTČ-a osobno doživio vrlo teško. 

- Priča oko sloma MTČ-a je strašna. O tome bi se moglo danima pričati, a ja i danas tvrdim da se barem 50 posto te proizvodnje moglo spasiti, samo da je bilo volje i da nije bilo različitih drugih interesa. MTČ je prije dvadesetak godina po tehnologiji, po znanju, produktivnosti i marljivosti, a pogotovo po kadrovima bila vrhunska svjetska tvrtka. Kad danas pogledam s vremenskim odmakom i prikupljenim iskustvom i vidim što se vani događa s tekstilom, nema drugog zaključka osim onog da je pred MTČ-om bila velika perspektiva, ali dogodilo se to što se dogodilo. Bit ćemo sretni ako u jednom dužem razdoblju uspijemo doći do 20-tak posto MTČ-ove proizvodnje, ali za to treba vremena i volje. Nije lako u tekstilnoj industriji, mi smo bili prvi koji smo se našli na udaru konkurencije, prepušteni sami sebi, uz uvoz svega i svačega, uglavnom robe loše kvalitete. Kada pogledate da se reklamiraju proizvodi čija je prodajna cijena objektivno gotovo manja od cijene materijala, onda tu  nešto ne štima. Mislim da tu ima dosta posla za inspekcije, koje bi malo trebale pogledati što se to prodaje na hrvatskom tržištu. Kada bi se kupci malo više okrenuli domaćim proizvodima, mislim da bi i tekstilci lakše disali.

Male plaće

Mesarić upozorava i na činjenicu da u Međimurju u tekstilnoj i obućarskoj industriji radi oko 15 posto ukupnog broja zaposlenih (u tekstilu je to oko 7 posto), ali kao da se to zaboravlja.

- Oni koji su u poziciji kreirati gospodarske politike, tekstilnu industriju nazivaju „problematičnom“, a u industrijskoj strategiji tekstila uopće nema. Zašto, kad znatan postotak zaposlenih u Međimurju još i danas čine tekstilci? Mi još uvijek imao nešto tekstilnih kadrova, bilo proizvodnih , ili onih u nadogradnji koji bi mogli dati svoj veliki doprinos da se tekstil vrati barem na jedan dio onoga što je nekada bio, a vi znate da je MTČ u najboljim danima zapošljavao preko 3000 ljudi, a sada se to svelo na nas 75 i nešto u Murskom Središću. Ali i nama se polako javlja nedostatak radne snage, pokušavamo nešto preko Udruženja tekstilaca i obućara da se tekstilni kadrovi ponovo počnu vračati u obrazovanje. a također i inicijative za licenciranje koje bi omogućilo da sami obučavamo svoje ljude. Naša je tvrtka najveći poslodavac u ovom kraju, s relativno dobrim uvjetima rada.

Slažem se da su plaće niske, ali i tu nam je država maćeha. Ako netko radi i dobiva plaću, posebno ako se radi o izvozu, stvara korist državi, plaćaju se porezi i doprinosi,  taj se novac stavlja u opticaj, a kad ne radi dobiva pomoć od države. Nadam se da će se pomoći tekstilu kroz smanjivanje raznih nameta, kako bismo mogli isplaćivati i veće neto plaće. Očekujem da će biti bolje, da će i država i Županija početi malo više pažnje posvećivati tekstilu. Možda bi izgradnja malih tekstilnih pogona po selima koji bi zapošljavali dvadesetak, tridesetak ljudi, pa zašto i ne pod imenom MTČ-a moglo biti rješenje. Iluzorno je očekivati da ćemo svi raditi nekakve visoke tehnologije, ili da ćemo svi biti sezonci. Tekstil nam je potreban, a ovaj naš MTČ mogao bi biti začetak nove tekstilne nade u Međimurju. Međutim, prvo treba izgraditi pozitivan stav prema ovoj industriji.

Kvalitetni, hrvatski proizvodi

- Problem je konkurencija koja se javlja po trgovačkim centrima u kojima se uglavnom prodaje strana roba, iako se kupci polako, ali sigurno vraćaju hrvatskim proizvodima. Mi smo nekad imali četrdesetak dućana, ostali smo na dva-tri, jer u trgovačkim centrima su preveliki iznosi najamnina i drugih troškova da bi nam se isplatilo u njima prodavati svoju robu. Godinama smo stvarali baby marku Leptirić, radili na kvaliteti, vlastitom dizajnu, kvaliteti materijala i istovremeno razvijali i lanac dućana, koje smo iz objektivnih razloga morali zatvoriti. No, to ne znači da ih danas-sutra nećemo ponovo početi otvarati, dodaje Miljenko Mesarić.