BOLNICA NA KRAJU GRADA –X-PUT

Kad sam prije nešto više od mjesec dana, točnije 6. pr. mjes., u ovim novinama i u ovoj kolumni podsjetio na pedesetu obljetnicu  izgradnje prvoga dijela sadašnjega velikoga bolničkoga kompleksa u Čakovcu - riječ je o četverokatnoj zgradi okrenutoj prema jugu (autobusnom kolodvoru), jedan jasno označen navod iz tuđeg prikaza izazvao je komentar da si takvu bolnicu - navodno s četiri liječnika te jednim bolničarom i jednom bolničarkom  ne bi ni Kenija priuštila! Ne znam zašto je baš ta afrička država bila uzeta kao mjerilo za usporedbu neusporedivoga niti me to zanima, ali moram pohvaliti dobre ljude, prave prijatelje, koji su  mi ekspresno omogućili uvid u izvorne isprave iz kojih se jasno vidi pravo stanje stvari. Zbog šire zanimljivosti, prepisujem jedan zamalo pa punih sto godina star službeni dopis iz kojega se - uz mnoge druge - jasno vidi da smo ne mi sveta zmislili, kako su stari znali govoriti, nego da je sve štimalo možda i bolje nego nama danas. Primjer za to može biti i jedan dopis uprave bolnice – još u osnivanju i izgradnji! - 11. studenoga 1921., tj., točno godinu dana prije njena službena otvorenja, upućen Nadstojničtvu sestara Svetog Križa u Đakovu:

Naredbom zdrav. Odsjeka za H. S. i Medjumurje u Zagrebu… dozvoljeno je da ova bolnica namjesti 12 sestara iz tamošnjeg nadstojničtva. Pošto je bolnica već tako daleko uredjena, da će se u najskorije vrijeme otvoriti moći, potrebno je znati koje sve uvjete naslov za sestre stavlja? Izmedju potrebitih 12 sestara imadu da budu dvije sestre upućene kod operacije, jedna kod kuhinje i jedna do dvije kod poljskog gospodarstva, što se ne može shvaćati drukčije nego da će preostalih sedam sestara - povremeno bit će ih i više! - posluživati bolesnike i obavljati poslove današnjega medicinskog osoblja.

Provincijalno nadstojništvo sestara sv. Križa u Gjakovu (!) djelovalo je očito više nego brzo jer su isti ravnatelj i upravitelj već 21. studenoga iste godine saopćili naslovu, da je ravnateljstvo sporazumno sa svima točkama u predloženom nacrtu ugovora glede namještenja sestara u ovoj bolnici. Potom je posao”bio zaključen već 6. “decembra” 1921. potpisivanjem predloženoga nacrta - bez njegova prepisivanja učisto u tri primjerka, od kojih jedan ostaje u pohrani kod kr. zemaljske vlade”, a druga dva u pohranama kod dviju ugovornih strana. Sastojao se od 11 (jedanaest!) paragrafa, od kojih je u posljednjem bila predviđena obostrana mogućnost otkaza koji se daje na pol godine unaprijed. Koliko se zna, na to ipak nitko nije niti pomišljao a kamoli pokušavao nešto takvo sve do kraja kolovoza 1941. - prema mojim saznanjima vjerojatnije je to bilo do kraja srpnja iste 1941. - kad su sestre pod pritiskom i uvjetima mađarskih okupacijskih vlasti, a bez ikakva obzira na bilo kakve ugovorne obveze, jednostavno  bile prisiljene napustiti bolnicu i Čakovec te prijeći u Nezavisnu Državu Hrvatsku u kojoj su, razumije se, bile na raspoloženju svojem redovničkom nadstojništvu koje ih je rasporedilo u druga mjesta i na druge dužnosti. Time je, zbog novonastalih okolnosti poslije rata, njihova uloga u Čakovcu i veza s njegovom bolnicom bila završena.

P.S.  Neka nitko ne misli da imam nešto protiv onoga što se već tradicionalno - u Katalogu VII. Festivala Pušipela (!) spominje se i XVII. Urbanovo - ovih dana, u drugoj polovici cvjetnoga mjeseca majuša, događa u gornjem ili briježnom dijelu našega lijepoga i dragoga nam Međimurja. Dapače, od onih sam kojima je uistinu drago pa iskreno misle i žele, prema uzrečici mnogo starijoj od mene: Neka se samo nešto radi, pa makar i - dobro!! A o tomu dobromu u ovomu slučaju niti najmanje ne dvojim pa mu želim svako dobro i najveći mogući uspjeh.

Ali - kao Međimurcu z dušom i telom ili, kako je moj davno pokojni djed znao reći, po veri, ufa(n)ju i lubavi - ne daje mi mira jedna misao koju iznosim ne prvi put i koja u ovomu slučaju ima oblik pitanja: zašto i po čemu Urbanovo? Nisam takva neznalica da ne bih znao odgovor: po imenu mjesta Sveti Urban koje se može smatrati simboličnim središtem spomenutih događanja - samo rijetki sjetit će se i sveca toga imena koji je u katoličkom kalendaru zapisan 25. svibnja i ima kapelu na jednomu od mnogih bregova u spomenutom mjestu jer se smatra jednim od nebeskih zaštitnika vinograda, pa onda i vinogradara.

Sve je to točno i u redu, ali otkud i otkad to ime u kajkavskom kraju koji je od davnine štovao (svetoga ) Vrbàna, toliko da je po njemu i svoje mjesto nazivao (Sveti) Vrbàn - s naglaskom na “a” koje se u izgovoru približava glasu “o”? Poznato je: bilo je to kad su - da ne spominjem narodne izreke o tome - Međimurci bili poučeni da Čakovec i Šenkovec, naprimjer, nisu to što jesu, nego su Čakovac i Šenkovac ili da prva dva mjesta, kroz koja stranac ovdje prođe, moraju biti Pušćine i Nedelišće, što nijedan pravi Međimurac ne zna izgovoriti, ali bez pogovora i zdušno prihvaća, i tako dalje.

No, vratimo se Urbanovu, očito ne ovdašnjemu. Ako se međimursko vinogradarstvo i vinarstvo odlikuju i po mnogočemu su posebno ili specifično gornjomeđimursko - a upravo se na tim posebnostima ili specifičnostima  i zasniva sve ovo o čemu govorimo i što se u vinogradarskom dijelu Međimurja događa - bi li izgubilo išta od svoje vrijednosti u bilo kojem smislu kad bi imalo posebno, specifično te, prije svega, prepoznatljivo međimursko ime - Vrbànovo?