BOLNICA NA KRAJU -OVAJ PUT-GRADA (III.)

Devedeset godina postojanja nečega po službenoj se definiciji ne smatra jubilejom u najstrožem smislu te riječi, ali je dovoljno okrugla obljetnica da bude razlogom za spominjanje, pa i obilježavanje. U nekoliko napisa u ovoj rubrici već je bilo najavljivano da se ove jeseni navršava upravo toliko godina otkako je u Čakovcu najprije bila osnovana „Kraljevska [kakve li časti u nazivu, premda nijedan kralj za nju nije dao ni prebite pare niti joj je ikad došao blizu! A kako i bi kad je uz to bila] opća [ali samo za interne, kirurške i zarazne bolesti] javna [namijenjena najširim slojevima međimurskoga pučanstva] državna [kakve li njezine važnosti, premda država, kako se čuje, danas nastoji prepustiti je – komu?] bolnica“. Upravo je toliko godina i otkako je ta bolnica usred ljeta 1922. proradila, i potom u jesen bila i svečano proglašena otvorenom. Značenje toga za tada još malo trgovište Čakovec i za čitavo Međimurje, poslije Prvoga svjetskoga rata o u granicama države koja ga nije previše „šljivila“, moglo bi se uspoređivati možda još samo s uspostavom željeznice kroz taj kraj šezdesetak godina prije toga, ali „o-tom-po-tom“.
Razumije se, bolnicu ne čini samo zgrada, bez obzira na to kako može biti velika, lijepa i uređena. Njeni zidovi bez ljudi među njima ne znače ništa. Zato u devedeset godina dugu povijest te bolnice nesumnjivo spadaju i ljudi koji su svojim stručnim znanjem, nesebičnim djelovanjem i ljudskom zauzetošću za one u najgoroj od svih nevolja, bolesti, ostavili za sobom trag „aere perennius – trajniji od mjedi“ od koje su se nekad pravili spomenici.
Među njima je jedan koji bi – da je kojom srećom živ – danas bio star upravo toliko koliko i sama bolnica: imao bi ravnih devedeset godina! Mnogim čitateljima ovih novina nešto starijima od onih najmlađih gotovo da niti ne treba spominjati o kome i zašto je riječ jer su ga i sami, bilo kao roditelji bilo kao djeca, zapamtili, a da ne govorimo i o zahvalnosti koju mu duguju.
Za svu međimursku javnost – i zdravu i bolesnu – to je bio jednostavno „doktor Pal“ i svatko je nepogrešivo znao tko je to. Red je ipak reći da je službeno bio dr. sc. Đorđe Pal, dr. med., spec. ped. – što znači da je bio doktor znanosti i liječnik specijalist za dječje bolesti.
Potekao je – treba li reći: 1922. godine – iz židovske obitelji jednoga trgovca u Subotici, u Bačkoj. Poslije velike mature započeo je studirati pravo u Pečuhu, no, zahvatio ga je opći progon Židova, pa je prošao kroz tri radna logora u Mađarskoj. Bio je čak upućen na Istočno bojište, ali je bio ranjen za bombardiranja Budimpešte i kraj rata dočekao skrivajući se po podrumima toga grada.
Poslije rata među prvima se upisao na studij medicine u Zagrebu i redovito ga završio 1951. godine. Slijedio je propisani staž, kratka zaposlenost u Sisku i Benkovcu, pa specijalizacija na Klinici za dječje bolesti u Zagrebu, gdje je 1956. godine položio i specijalistički ispit. Zaposlen kao asistent u Centru za zaštitu majke i djeteta u Zagrebu, imao je mogućnost i ponudu za znanstvenu karijeru, ali …
…, ali odlučio je drukčije: prihvatio je ponudu iz Opće bolnice u Čakovcu i došao ovamo kao prvi stalni pedijatar u njoj. (Prvi specijalist za dječje bolesti ovdje bila je 1919. godine supruga dr. Ivana Novaka, ali čini se da je privatnu liječničku praksu vrlo brzo napustila - svakako, nema je ni u jednom poznatom popisu liječnika ovdašnje bolnice.). Brzo se snašao u poslu i osnovao Dječji odjel koji se pod njegovim vodstvom razvio gotovo u pravu malu bolnicu, zatim je pokrenuo i razvio izvanbolničku dispanzersku djelatnost za zaštitu djece, mnogo je pridonio uspjehu borbe protiv tuberkuloze kod djece, tada još česte u čitavu kraju, i neumorno se uključivao u sva nastojanja da se zdravstveno stanje svega pučanstva, svakako posebno djece, uvelike popravi. Takvim svojim radom mnogo je pridonio smanjenju smrtnosti dojenčadi i djece, što je nekad ovdje bio velik javnozdravstveni problem. Usporedno sa svim tim, odgojio je više novih specijalista pedijatara, od kojih su neki ostali ovdje i po vrsnosti približavali se njemu. U tome smislu treba spomenuti njegovu brigu i za ostalo osoblje: svjestan da ni najbolji liječnik ne može ništa bez suradnika, medicinskih sestara i bolničarki, mnogo je činio za njihovo obrazovanje i usavršavanje u praksi. Uz veliku stručnost, bio je upravo primjeran u susretu i neposrednom dodiru i s djecom kao bolesnicima, ali i s roditeljima kao njihovim „subolesnicima“. Zahvaljujući njemu te njegovim suradnicima i nasljednicima, zdravstvena slika, ne samo najmlađe međimurske populacije, brzo se i osjetljivo poboljšala.
Sve to nije moglo ostati nezapaženo i nepriznato u širim, čak i svjetskim razmjerima, pa se zna da je vrlo uspješno surađivao s najvišim svjetskim zdravstvenim organizacijama koje su preko njega saznavale za ovaj kraj, ali i slale mu ne malu pomoć.
Tako je dr. Pal 1987. godine ispunio svoj radni i životni vijek te potom, 22. prosinca 2000. umro, a ovaj kratki prikaz njega kao liječnika u Čakovcu najbolje je završiti njegovom vlastitom, vjerojatno posljednjom izjavom za javnost: „Zadovoljan sam svime što sam postigao u svom zvanju i poslu. Nisam ni u jednom trenutku požalio što sam izabrao pedijatriju i Čakovec.“ Svaka mu čast!

P.S. Još prije dva tjedna obećao sam na ovome mjestu obavijestiti čitateljstvo tko se i kako potrudio, na račun pretpristupnih fondova Europske zajednice za Sloveniju i Hrvatsku, u današnjoj unutrašnjosti susjedne nam Republike Slovenije, obnoviti i vidljivom učiniti oznaku granice između austrijskog i mađarskog dijela velike Monarhije, odnosno u ovome dijelu između Međimurja i Štajerske, između Savske i Dravske banovine i tako dalje. Granični je kamen bio postavljen 1674. godine, za cara i kralja Leopolda I., što je na njemu još uvijek jasno vidljivo. Dok su druge takve oznake odavno nestale, ova, po kojoj je i lokalitet dobio ime, začudo još uvijek potvrđuje zaboravljenu ili „zaboravljenu“ istinu o povijesnoj granici i o svemu ostalome u vezi s njom. Još uvijek tražim onoga tko za to zna.